U svom svijetu konfuzije stvaramo si iluzije, ljudi se bore, trude da im život kakav sanjaju bude, lažne si nade nude i za njima slijepo trče, ne kuuže da je priča ona ista, od juče, al tješimo se činjenicom da još smo uvijek tu, u ovom ispraznom svijetu punom bola i jada jedino što nam ostaje jest nada; u sretno danas još bolje sutra i zapamčeno juče da se u radnji od sad nadalje stare greške ne uključe. 'sudbinu si krojimo sami' kažu mudri ljudi, pa fulali smo nit jer evo što se desi kad čovjek čovjeku sudi. ljudi su okrutni, mrze, a mržnja ih dotuče, jer preslabi su da se s vlastitim strahom suoče, pa lakšim putem kroče, u dublje blato gaze , a kad ugaze do pasa nema im spasa jer su skrenuli sa staze, i tad misle da su jaki, spremni na poraze, do novog razočaranja ih vodi korak laki, i nije im bitno što sve do cilja zgaze, nečije kule od pijeska slome... ima li uopće koristi u tome da svoj život usmjerimo na vlastite staze zaboravljajući na ljude koji se u svojim iluzijama istih nam neprijatelja paze?! a kad bi bio mir i vladala ljubav svugdje u svijetu , deblji ljudi zbog jebenih predrasuda ne bi morali na dijetu, čovijek se ne bi sramio podrijetla; vlastitog oca, u svakoj drugoj ruci ne bi bila boca...izaći se borimo iz trauma koje si sami stvorimo i želimo pobjeći od ovoga svijeta...u ponor, u mrak, al izlaz nije bijeg i nije tableta i šteta što ne vide da ti tvoje želje snaga daje moć da ne odustaneš, da ustaneš, makar život u krug šeta, i sretan si i radiš sve što te veseli i živiš svoj san umjesto da sanjaš život cijeli...
[za sve one koji nekad stvarno ne kuže ZAŠTO!]
Post je objavljen 07.02.2006. u 15:27 sati.