Pregled posta

da li se ovo stvarno negdje događa???!!

za ovu fotografiju Kevin Carter je 1994. godine osvojio Pulitzerovu nagradu.
slika prikazuje dijete u Sudanu koje, umirući polako od gladi, puže prema UN-ovom kampu s hranom, udaljenom oko 1 kilometar.
lešinar u pozadini čeka da dijete umre, da ga može pojesti.

ova fotografija šokirala je svijet.
nitko ne zna što se dogodilo s djetetom, uključujući i samog fotografa koji ga je napustio čim je uslikao ovo.
tri mjeseca kasnije, kevin carter počinio je samoubojstvo jer nije mogao podnijeti pritisak depresije u koju je upao.

BIG EDIT:

Nažalost, nisam imala vremena baviti se blogom, makar sam već odavno trebala editirati ovaj tekst.

Dakle, očito je da postoje dvije skupine mišljenja – jedna koja se zgraža nad postupkom fotografa, osuđuje ga i nema razumijevanja za njegov postupak. Druga koja brani fotografa koji je ostavio dijete, jer tako i tako mu nije mogao pomoći.
Prva – svi se zgražaju nad postupkom fotografa (kasnije je ustanovljeno da je dijete umrlo, a on je zapalio cigaru i otišao). Frajer se kasnije ubio, koliko sam uspjela razaznati i zbog drugih stvari (financijske prirode mostly), ali zasigurno mu je i ovo loše sjelo.
Druga - Cjelokupna situacija izgleda zapravo ovako: vi ste fotograf kojem je izričito zabranjeno dolaziti u kontakt s lokalnim stanovništvom, a oko vas puze ljudi na samrti, bebe, djeca, žene… tko će odabrati kojem ćete djetetu pomoći – ovom sa slike, onom metar dalje, ili onoj dvojici? Otkud uopće tvrdnja da je dijete krenulo prema kampu? Kako netko može znati prema kamo dijete puže? To baš ne kužim. Fotić se na kraju ubio, jer kao olfo nije mogao izdržati pritisak svega što je prošao. Vjerojatno jedan od mnogih razloga.

Stvar je u tome da se razvila rasprava o tome da li fotograf snosi dio odgovornosti za to što je ostavio bebu da umre. Da li ju je mogao spasiti? Da li ju je trebao odvesti do kampa? S jedne strane, priča bi bila ljepša da je baš tu bebu odvezao do kampa. To bi recimo učinila ja (ne zbog ljepote priče). S druge strane, on nije tamo radio za UN. Radio je kao fotić. Došao je, posnimio i poslao priču u svijet. On je svoje napravio. Ova fotka dovoljna je snažna i velika da postigne najveći mogući efekt – da potakne ljude da pomognu. Carter je napravio ono što je najbolje znao – uhvatio je trenutak. I to jebački dobro. Svoj posao odradio je odlično.

Na kraju, nije nimalo bitno što je on napravio ili nije napravio kad je obavio svoj posao. Ovo nije pokušaj opravdavanja njegovih postupaka, ovo je jednostavno stvarnost. Ok, on je uslikao nekog ko umire i otišao. Za svaku osudu. Ali stvar je u tome što je on htio postići s tom fotkom. Ljudi umjesto da razmišljaju o tome kako da pomognu, oni osuđuju ili ne osuđuju fotića. To nije bila svrha ove fotke. Ona je snimljena s isključivim ciljem da ju ljudi vide i zamisle se kako oni mogu pomoći, šta mogu učiniti da nekome drugome pomognu i da ovakvih fotografija više ne bude.
Zato, ljudi ostavite se (ne)osuđivanja i (ne)kritiziranja Cartera i osvrnite se oko sebe. Ako ne možete otići u Afriku kako bi pomogli u nekom UN-ovom kampu, najmanje što možete učiniti je nahraniti nekog gladnog iz vaše ulice, pomoći nekome tko umire u vašem gradu, spasiti dijete iz Hrvatske. Na koji način? Ne morate novčano. Drugi put kada vam pozvoni neko siroče, ponudite mu da ruča sa vama. Ako svaki dan viđate istog beskućnika kako kopa u rano jutro po vašem kontejneru, ostavite mu u vrećici pored smeća ono što bi vi bacili u zahod, on će biti sretan (to ja radim i funkcionira savršeno). Kada sjedite u autu, a na prozor vam kuca ciganka s tek rođenom bebom, dajte joj 5 kn. Možda će neke od njih za te novce kupiti pivo, a možda će ipak kupiti bebimil. You never know, but you can try. I ne zaboravite kliknuti svaki dan na www.thehungersite.com kako bi nahranili jednu gladnu osobu negdje u dalekom svijetu.

To je smisao fotke. Ništa drugo.


i neki drugi pisali su na ovu temu. na ovim blogovima možete pročitati kako je savršeno lako opravdati Carterovo ponašanje i kako je on ustvari u cijeloj toj priči on žrtva, i kako treba imati maksimalno razumijevanja za njega. čak se i postavlja pitanje da li nakon svega iznijetog još uvijek mislimo na curicu sa fotke? za neke autore, ispostavilo se da ovo uopće nije priča o curici koja umire od gladi, već o Carteru. ma zamisli ti to. tako tamo možete pronaći detaljan životopis ovog fotografa, a ovdje možete pročitati kako Kevin to nije mogao izdržati i oduzeo si je život jer mnogo puta je imao noćne more u kojima bi vidio sebe u ulozi djevojčice, a svijet u ulozi price. Koji puta i obrnuto i pitao se stalno da li je on prešao granicu - biti svjedok ili jedan od preživjelih. tu već imamo potpuni profil ličnosti, kao i čitanje misli, kontroliranje snova i tome slično.

p.s. i revelation, autorica ovog posta nije preuzela fotku s nekog web sitea, kako si ti to odmah objasnio umjesto nje (kako slatko od tebe), i nije ni prevela tekst i samo to tako objavila (kad već pričamo o navođenju izvora i autorskim pravima), već je dobila fotku i text mailom i odmah ga objavila, kako je to autorica sama objasnila u jednom od prvih komentara.






Post je objavljen 07.02.2006. u 14:14 sati.