Kurčeva kijavica je blog koji sadrži isključivo kratke priče. Zanimljive, šokantne, provokativne, uvrnute, šašave, bezobrazne, Debelkurčeve priče su sve od navedenog, a jedina im je mana što nam ih autor ne servira redovito i često, već, čini se, kako mu se digne. Za ovu najavu, autoru je ponuđeno da izabere nekoliko svojih uradaka, međutim, kao svaki pravi otac, on je glatko odbio praviti razliku među svojom dječicom, a izbor je prepustio ovom uredniku. Ovaj urednik, stoga, ima puno pravo nametnuti vam svoj ukus.
Osvrnuo se. Progonitelja nije bilo. Umakli su, konačno. Planina. Ponosna i stroga. Tiha. Posvud naokolo led. Bijeli beskraj. Temperatura, duboko ispod nule. Od studeni puca kamenje. Odavno je sjahao. Išli su uporedo. Mogao je Sokol nositi, no, gospodin Žic je zaključio da mora hodati. Da se ne smrzne. Tu i tamo bi se pridržao za praznu uzengiju. Sokol bi tad susretljivo zastao. Razumjeli su se. Pa, i Žic je pomagao Sokolu.
- Jebote Verice, ja vas ne kužim. Vas, žene . Kad se udajete samo na ljubav mislite. Trebale bi, bar malčice, srce ostaviti po strani, malo računati...
- Ma tko, kakva ljubav? Ne zajebaji! Ljubav ne postoji! To su te slagali.
- Ne, nisu, evo ja volim Anđu i ona voli mene.
- Voli tvoju lovu. Nek samo jednom ne zaradiš, pa ćeš vidjet di je ljubav.
- Ma nije tako. I ti si se udala za svoga, a nije imao ništa. Zar to nije udaja iz ljubavi?
- Zajebala sam se, mislila sam, inženjer, bit će love, a ono šipak.
Konac 60ih. Dalmatinska Zagora. Ljuti krš. Ljeto. Upeklo. Na suncu ključaju moždani. Dječačić, nekih 9 il' 10 godina. Susjeda (vršnjakinja) i ja tjeramo janjce sa ispaše doma. Na oputini, knjiga. U čitavom selu jedva da je itko pismen. Al' u toj vukojebini, knjiga. Sjajne korice, zlatotisak. Prigrabim je, k'o ratni plijen. Višnja je protestirala, no, ja sam je prvi ugledao. Po dječjem zakoniku to me je imenovalo legitimnim vlasnikom.