Marketing
London calling
Drusˇtvo prijatelja piva je na ekspediciju u prijateljsku i nesvrstanu Veliku Britaniju te Sjevernu Irsku (vratite je Ircima, pizduni) poslalo krnje cˇlanstvo u sljedec´em sastavu:
Von Smile, Dugave, spisatelj, erudit, vjerojatno najvec´i domac´i znalac rocka i moderne knjizˇevnosti, osvajacˇ novca na kvizovima, osoba koja hrcˇe snagom uzbu?enog morzˇa i nekako mokro pa nije omiljen u kampovima, cˇovjek zbog kojeg je piva i izmisˇljena, onaj kralj koji izvali takvu foru da se zbog nje budite po noc´i u grcˇevima smijeha i nije vam jasno otkud ju izvucˇe.
Sin, Oriovac, buduc´i pravnik, atleta, nosilac crnog pojasa, drugi dan nije jeo, predani skupljacˇ limenki, cˇovjek od tuluma i za tulum, uvijek uz gitaru, silom prilika zaljubljenik u Burger King, u daljnjem tekstu spominjan kao VV iliti Vojnik Vermahta zbog fantasticˇnog osjec´aja za red, rad, disciplinu, higijenu, rano ustajanje i stegu.
Stokuc´ica, Brod, inzˇinjer matematike i mesˇtar od mape grada, najbolji hrvatski kuhar pive u kadi, cˇovjek bi pomislio da je pederkast, a u stvari je samo izuzetno ljubazan i odgojen, najbolji govornik engleskog i njemacˇkog me?u odabranima, najvec´i pivski ekscentrik i uzˇivacˇ, podjebant i jednostavno - legenda. Code name – isto Stokucica.
Ribafish, Zagreb/Vela Luka, proc´elavi i prodebeli profesor geografije, bivsˇi copywriter i aktualni urednik u Playboyu, infantilan, nesiguran i preko svake granice ukusa seksom opsjednut cinicˇni pisˇmolj, koji u kolekciji ima preko 2000 pivskih etiketa i rijetko odbija istu te se s time kurcˇi i kad ga i ne pitate. Kreten, ali zabavan.
Dan prvi, cˇeprkasˇ, 02.02.2006.
Krenuli smo u 6.30 sa zagrebacˇkog kolodvora busom te otvorili Bavarijice i konjacˇic´. Uz sic´usˇne probleme s pronalaskom mjesta za prazˇnjenje mjehura - zahod u busu je navodno bio smrznut (kako me znaju nanervirat ti lijeni vozacˇi buseva kojima se ne da cˇistit zahod pa izmisˇljaju kojesˇta...), u Grazu smo bili oko 10, taman da obnovimo zalihe pivice u Sparu. Moram se ovdje osvrnuti kako se na vratima u zahodu kod legendarnog "Bosanca" prije Leibnitza dostojanstveno obiljezˇava godina Mozarta.
Stiegl je bio bolji od Puntigamera (VV ne misli tako), a strah od rezervacije putem isprintanog komada papira jednim je osmijehom odagnala zgodna teta na sˇalteru Ryanaira. Pa smo uz belu (Zagreb : Brod - 0:0, prekasno smo pocˇeli, a i trebalo je nazdravit) i pokoji komentar o tradicionalnom cˇudnom ukusu u odijevanju kod austrijanki prekratili vrijeme do ukrcaja.
I konacˇno da vidim i to cˇudo od Ryanaira, kompanije koja je nudila kartu Graz-London-Graz za 1 cent, a koja nakon deset klikova misˇem iznosi 53 ojra. Plus 166 kuna za bus do Graza i nazad. Plus 24 funte za vlak od seoceta u koji slijec´e avion imenom Stansted do pocˇetka grada. Plus josˇ 3 funte za podzemnu do centra grada gdje nam je bio hostel. Plus prokleta viza (s osobito retardiranim pitanjima – jeste li terorist? Ako ste odgovorilis da, objasnite zasˇto, i sl.) za ne znam koji penis u iznosu od 570 kuna, sˇto sve skupa, kad se sjetimo da smo krenuli s entuzijazmom da idemo u Englesku za jedan cent, ispada jako skup izlet. Ali kad volimo avanture i posˇteno sˇljakamo svoj posao te usˇtedimo na odjevnim predmetima - zasˇto ne...
Avion sam po sebi OK, stjuardese i visˇe od toga, ali dolazi do standardne devijacije kod ljudi visˇih od 180 cm zbog prostora za noge koji kao da je dizajnirao Pipin Mali. Gnjecˇenje, stiskanje, cˇepljenje usˇiju, pogled na alpe i pokoji dim iz neke osamljene tvornice ili toplane kao mali albino pimpacˇ u moru sˇuma i snijega, neuspjesˇno upucavanje konobaricama i cˇistacˇicama, to jest – stjuardesama (koje su Poljakinja i Belgijanka) i slijetanje na drugi najvec´i Europski otok (jebat ga, ako Grenland moze igrat na prvenstvu Europe u rukometu...), koji u stvari izgleda kao neki pijani indijanac s perjanicom koji se ceri.
Ah ti geografi...
Idemo za masom, stepenice tu, traka tamo, i prvo neugodno iznena?enje. Razdjeljivanje putnika na Commonwelth, Europsku Uniju i razvijene zemlje te All others. Uz dva Angolca, stajemo nekako povrije?eni u taj trec´i red i nije nam jasno zasˇto smo gori od ostalih. Simpaticˇna Kineskinja s Indijskim asistentom me ljubazno propusˇta u kraljevstvo, Smileta kao i na svakoj granici dave zbog sazˇvakanog pasosˇa (posljedice kisˇnog dana u Amsterdamu), a onda bez vec´eg problema pronalazimo vlak za grad. Jednostavnije nego u Koreji, ali tezˇe nego u Budimpesˇti. Karte nam pregledava vremesˇna Pakistanka, a mi se ko pravi turisti slikamo s necˇijim odbacˇenim Timesom u rukama.
Izgledamo kao Ninja Kornjacˇe oboruzˇane ruksacima i ponekim pederkastim crvenim kuferom, te takvi upadamo u prometni cˇep londonske podzemne zˇeljeznice, najstarije i najuzˇe na svijetu. Nema ni dva metra od zida do pruge, a Misˇko juri stotku uz vakuum i sˇamarajuc´ vjetar. Zato ti glasic´ s razglasa 80 puta ponovi da se pazisˇ i da se ne priblizˇavasˇ pruzi. Kako se nec´u priblizˇit kad nas je milijarda na stanici!? Nekako dolazimo do Piccadillyja i uz pjesmu «Pikadili, Pikadili, selo pokraj Temze, u njemu su, u njemu su cure ispod bremze...» izlazimo na svjetlost mraka jednog od najpoznatijih svjetskih trgova. Konacˇno, London.
Vucˇemo se prema hostelu buljec´i u kartu i konacˇno nalazimo rusˇevan ulaz i mladog Sˇpanjolca koji nam uzima ispunjene papire i sˇalje na cˇetvrti kat. Grkinja na recepciji nam ocˇajno tvrdim i nerazumljivim engleskim, rukama i nogama objasˇnjava gdje je soba, naplac´uje 550 kuna za tri dana po lubanji, daje plahte i jastucˇnice te kartice za vrata. Lijezˇemo u krevete a VV otvara cˇetiri MB piva koje je vukao iz Zagreba. U tom trenutku nam stizˇe poruka ostatka Drusˇtva sa sastanka u Zagrebu da koje pivo pijemo, nasˇto mi krepavamo od smijeha jer pijemo «Svetsko a nasˇe» iz plasticˇnih bocˇica u smrdljivoj i vlazˇnoj te nedovoljno zagrijanoj sobi. Odlucˇni da na?emo Temzu i mostove, krec´emo u grad.
Igrom slucˇaja, fulali smo stranu svijeta i zalutali u Soho, kvart umjetnika i otkacˇenjaka. Pubovi, restorani, tradicionalne zgrade od jarko crvene cigle, auti koji voze po krivoj strani i u krivom smjeru, stotine Pakistanaca, Indijaca, Japanaca, Afrikanaca i mrvicu prevelika guzˇva sustizˇu nas sa svih strana dok se veseli kao djeca slikamo kraj sanducˇic´a, govornica,
taksija i autobusa na kat, koje srec´om ipak nisu izbacili iz upotrebe. Kupujemo par pivica za sobu, pomno biramo pub s atmosferom, i kad shvatimo da ni u jednom od desetak pubova nema atmosfere kojoj smo se nadali, sjedamo u prvi glupog imena
pokraj mladih Danaca i pijemo par rundi. Tocˇena piva je, ovisno o mjestu i dobu dana od 25 do 40 kuna i opc´enito je grozna. Mlaka, naglasˇeno gorka, s maksimalno 4% alkohola, bez mjehuric´a i sve skupa – nekako bez volje.
Za detaljne recenzije tocˇenih britanskih piva posjetite http://beerlovers.blog.hr, a mi smo se lagano uputili doma uz smrzavanje uzrokovano neugodnim sjevercem. U sobi smo probali usporediti uvozni Guiness iz flasˇe s izvoznim, i svoje glasove dali izvoznom koji je duplo jacˇi i finiji. Mozˇda zato jer nam je Bangladesˇanin u trgovini podvalio one kojima je istekao rok trajanja pred godinu i pol... Hm, na koga li me to samo podsjec´a? Anyway, iako nije korektno u Engleskoj piti Irsko pivo, nakon cˇetiri engleska (me?u kojima je Carling bio mrvu bolji od ostatka), Guiness je bio premija. Uz lagano smrzavanje zahvaljujuc´i nesavjesnom osoblju Piccadilly Backpackers hostela (i natpis – sinoc´ vam nije bilo grijanja, sorry for inconvinience, sˇto c´e se poslije ponavljati i na liftu, zahodu i aparatu za juice – stoka jedna neodgojena. Stavisˇ natpis na oglasnu plocˇu i jebe ti se sˇto su gosti nezadovoljni. Ma svaka cˇast...), veselili smo se sutrasˇnjem izlasku na suncem okupan drugi po velicˇini europski grad.
Nastavak sutra, moram ic´ rano do pedijatra...
Post je objavljen 07.02.2006. u 00:46 sati.