Osobno sam uvjeren da šampion svijeta može biti samo igrač strogo klasičnog stila. Nije točna tvrdnja da svojevremeno Talj nije ovladao svim tajnama šahovske strategije. On je svjesno i sa predumišljajem pravio nasilje nad pozicijom. U mladom Talju je živio duh demona koji se manifestirao kroz bunt prema klasičnim kanonima, uloživši u taj bunt sav svoj talenat, bezumni rizik i svu strast svoje prirode, on je uspio nakratko pokolebati vjerovanje u neprikosnovenost zakonomjernosti, ali nije uspio izmjeniti i pokolebati šahovsku logiku. Talj se poslje burne šahovske mladosti , ipak vratio u okvire klasičnog poimanja šaha.
Smislov nije imao jako izraženu ambiciju postati prvak svijeta, jednostavno se borio, maksimalno angažirajući sve svoje mogućnosti sa imperativom da u potpunosti iskaže svoja stvaralačka postignuća. Kad je pobjedama na turnirima kandidata,, voljom sudbine izlazio na megdan Botviniku, smatrao je svojom obvezom, prije svega svijetu pokazati svoje sposobnosti. Naravno da je želio pobjediti Botvinika i osvojiti titulu, ali to htijenje je bilo više produkt želje za pobjedom nad suparnikom na šahovskoj tabli i dokaz superiornosti njegovih ideja. Vjerojatno je i dosta kasnije osjećao neumitnu potrebu u šahovskom izražavanju.I dokle god se misaono budu šampioni osjećali sposobnim u njima će vladati borbeni duh i ne obazirući se na godine i druge teškoće ta misao će tražiti mogućnost da se iskaže. To je svojstvo njihove prirode.
Dosta je primjera kad su šampioni ili pak vrhunski velemajstori postizali izvanredne rezultate u poznim godinama, najbolji su nekad Lasker, nedavno Smislov ili pak sada "strašni" Viktor Korchnoi.
Post je objavljen 06.02.2006. u 22:32 sati.