ha, danas sam baš razmišljala,
gledajuči one jadne muslimane,
kako bi bilo da nosim feredžu?
kako bi me gledali ljudi na ulici,
kako ljudi na faxu, kako prijatelji, kolege, suradnici,
a dečko, roditelji..., baka...,
da li bi se oni ikada pomirii s tim
i kako?
da li bi me i tada smatrali istom osobom,
da li bi me se bojali?
ne tako davno, gledala sam dokumentarnu emisiju o Britankama koje su se preobratile na islam,
jedna je bila studentica, jedna se udala za muslimana, a jedna je već bila u 50-tima,
fascinanto je bilo gledati kako se te žene pirvikavaju na nov način života, kako ih on inspirira, daje im snagu,
što mora biti tako jako da jednoj samosvjesnoj, samopouzdanoj, odrasloj ženi dođe da počne nositi feredžu?
iako ju ne nose sve muslimanke, što ona donosi ženi?
zaštitu od muških pogleda ili bolje shvaćanje nje same od strane drugih,
možda kad ne znaju kakvu kosu imaš ili što nosiš na sebi drugi se više koncentriraju na ono što govoriš.
od kad sam krenula na fakultet slušam kako se treba obući kada se ide na usmeni ispit, ono kao crne hlače, košulja, a ako je muški profesor...
grozno, ali istinito,
ista stvar poslovni sastanci ili razgovor za posao,
uvijek bolje prođu dotjerani ljudi (ne samo žene)
pa umjesto da dođem na poslovni sastanak u košulji i našminkana, kako bi me neki direktor gledao da dođem u feredži i da mu prezentiram ponudu koju ne može odbiti,
bi li ju prihvatio?
Post je objavljen 06.02.2006. u 22:24 sati.