Nastavljajući svoje dubinsko crno bijelo pofugirane su pločice ,tako smo dobili potpunu perfekciju i usklađenost površina koje daju životno stajalište .Ako staneš na crne površine odjednom osjetiš neku nelagodu koja u istom momentu podsječa na grob,ali zato hrabro gledaš u bjelilo koje ti daje novu snagu.Maksimum sreće pojavi se u momentu onih tnkih linija koje zovemo FUGA .Naravno jer ih ima toliko koliko i životnih linija na dlanu svake čovjekove ruke.Pitaš se koliko te sve spojene linije u svkom biću života još ima.Stvaran mozaik i u glavi govori samo naprijed,naprijed bez stajanja i osvtanja za svojom prošlošću.Toliko za danas jer sutra zidovi počinju govoriti svoju novu priću.
Post je objavljen 06.02.2006. u 20:16 sati.