Nije me bilo dugo. Sada ona otrcana fraza... nemam vremena. Ali stvarno nemam... ili barem nisam imala. Dosta toga se promijenilo u novoj godini. Zaposlila sam se u jednoj TV kući. Ne, neću se smiješiti sa ekrana čitajući vremensku prognozu... još uvijek sjedim za kompjuterom.
Kako me samo prsti svrbe... tako bi sada tračala face sa TeVe ekrana, ali poučena ranijim sranjima sa pisanjem o drugim ljudima... ostaću nepočešana. (aaa rečenice)
Druga novost u ovoj godini je da se polako pakujem. Odlazim iz toplog ugodnog roditeljskog doma. Idem da živim u grijehu sa svojim dugogodišnjim partnerom (odličan izraz, od sad ga zovem skraćeno D.P.). Vlasnici onog gore spomenutog doma nisu baš skakali od sreće kad sam ih obavijestila. Moglo bi se reći da su jako razočarani što neću baciti autogram sa novim prezimenom u matičnu knjigu. Tragedija... odlazim... ne kao gospođa Žuta Minuta, a ni kao dipl. novinar Žuta Minuta. Osjećaju dašak neuspjeha...
Trebala bi sada ubaciti u 5. brzinu i položiti ovaj posljednji ispit koji vučem već pola godine.
Ovim putem upućujem apel Prof. dr. Hidajetu Repovcu da me primi na par minuta da proćaskamo o Sociologiji simboličke kulture.
Post je objavljen 06.02.2006. u 17:53 sati.