Ovaj prvi post pišem sam sebi i on ne može biti viđen drugačije nego kao opis mog stanja. Kada se, dakle, takav tekst piše na blogu, piše se samo za malobrojne, a to znači da nema mnogo onih koji će ga shvatiti. Stoga zaista pišem za ono malo prijatelja raštrkanih po svijetu. Škrinja u kojoj su moje misli skrivene namijenjena je samo onima koji je lako mogu otvoriti.
Matis je jednom početniku koji ga je zamolio za savjet rekao: ''Hoćete slikati? Počnite onda time što ćete sebi najprije odsjeći jezik, jer ćete od sada pa nadalje morati se izražavati samo četkicom''.
Ja kažem: hoću pisati. Počinjem onda time što ću sam sebi prišiti još jedan jezik, jer od sada pa nadalje morati ću se izražavati barem sa ova dva. To je prijelaz od Remboovog ''ja sam netko drugi'' na ''ja i netko drugi'' kao usmjerenje naših misli. Ipak ove riječi iz utrobe, koje su manje blizu glavi, veoma često postaju anonimni nomadi koji se kreću po prostorima-ambisima Bloga.
Sad ako su u ovom jeziku i među ovim riječima najdublje stvari samo laži treba reći i to da ako su one pridodate esencijalnom, rizik postaje beskrajan.
Ovakav stil pisanja postavio je vagon svog teksta točno na kolosjek na koji ukazuje Sezanovo prokletstvo, istina i Ničeovo otkriće, laž. U tom smislu reći istinu tek nešto je neugodnije no reći kakvu laž. Sve zamke, močvare, svi pogrešni putevi i klopke u ovom smislu služe samo kao gorivo za stroj moje generacije: ''veliki stil''. Veliki stil, ničeovski princip koji je u stanju ovladati kaosom svojstvenim svakoj umjetnosti, postaje oblik, a u mom slučaju oblik pisanja koje mi omogućava da kažem istinu.
Post je objavljen 06.02.2006. u 14:05 sati.