Imala je dugu crnu kosu, crne, mračne oči iz kojih je sa svakim njenim ledenim pogledom izbijala smrt protkana misterijem, put joj je bila toliko blijeda da je i sama izgledala poput smrti. Dok je hodala, uvijek odjevena u crno, djelovala je toliko nestvarno da su joj se svi micali s puta, ustrašeni njenom šutnjom. I ime joj je bilo nestvarno poput nje same – Luna, poput mjeseca koji je u svom vjekovnom postojanju vidio dovoljno smrti i patnje. No Luna nije znala za patnju, njeno srce je bilo od ledenog kamena, a duša crnja od njenih očiju. Svojom bezosjećajnošću je utjerivala strah u kosti kamo god bi pošla i uvijek je bila sama, pa su ljudi, kad bi ju ugledali, bili skloni pomisliti da je ona utjelovljenje smrti same, utjelovljenje vječne mračne noći bez ijednog tračka svjetlosti.
O, Sophie, sjećaš li se one kobne noći? Sjećaš li se kako si mirno šetala gradom s muškarcem pored sebe, s ljubavlju u srcu i srećom u duši? O, Sophie, sjećaš li se onog što si tada bila, utjelovljenje svega dobrog i lijepog što postoji na svijetu? U tvojoj duši nije bilo mračnog zla, bila si anđeo sišao s neba kako bi pokazao ljudima kakvi uistinu trebaju biti. Zračila si svjetlošću i mirom, zračila si ljubavlju prema svima, bila si jedina svjetlost na ovom zlom, pokvarenom svijetu koji tone u mrak. O, Sophie, tako si strasno voljela, tako si dobra bila, tako savršena.
Sjećaš li se one noći, Sophie, kad je tvoja svjetlost susrela tamu Lunine duše? Sjećaš li se kad si bježala od mračne sile Lunine, u paničnom strahu da bi njeno zlo moglo uništiti tvoju dobrotu? O, Sophie, kako je taj susret bio koban! Nije te dotakla, nije ti ništa rekla, ali osjetila si njenu tamu kako kroz tvoje plave, nebeske oči ulazi u tvoju dušu, kako te kvari i prlja, poput mrlje nafte koja se širi oceanskim modrilom.
Borila si se protiv snage carice tame, borila si se svom svojom snagom, svojom svjetlošću i dobrotom, borila si se i činilo ti se da si uspjela izboriti pobjedu. Tvojom dušom je ponovno zavladao mir, ponovno si bila kraljica svjetlosti i dobra.
No svijet je sve više tonuo u tamu i u Luni je bilo sve više snage. Širila je mračno zlo među ljudima, stravu i očaj, i bilo je sve manje onih koji su još bili obasjani tvojom toplom svjetlošću.
A onda si ju ponovno srela. O, Sophie, koliko si se željela boriti protiv nje, koliko si samo željela pobijediti Lunino neprozirno zlo, koliko si željela vratiti sreću u svijet! I znala si da to moraš, znala si da je tvoja sveta dužnost da otmeš carici tame njen svijet i da ga obasjaš zrakama svoje blještave dobrote. Znala si, Sophie, i željela si, znajući sa će svijet sasvim utonuti u mrak ne uspiješ li. Prišla si joj, prišla si Luni, carici tame, odlučna da svojom svjetlošću prodreš u njen mrak.
Nju je tvoja svjetlost zaslijepila, vidjela si to, nju, naviknutu samo na mračno zlo. No ta je noć bila kobna, jer Luna te dotakla svojom hladnom rukom, pogledala svojim mrtvim očima i vojske mraka su ponovno napale zadnju utvrdu svjetlosti.
Pokušala si se boriti, o, Sophie, pokušala si se otrgnuti od Luninog dodira, ali nisi mogla, nisi ju mogla spriječiti da svojim ledenim, blijedim usnama dotakne tvoje, tople, pune života, nisi mogla spriječiti da se zlo njenim dahom ulije u tebe i da se tvoja svjetlost počne gasiti pod naletom tame.
Izgubila si, Sophie, ugasilo se zadnje svjetlo u tami ovog pokvarenog svijeta, ostala si ležati na tlu, u Luninoj crnoj sjeni, dok je život istjecao iz tebe. Sunce se ugasilo i svijetom je zavladala potpuna tama, zlo je preuzelo svijet, a ti si nestala i pretvorila se u prah.
O, Sophie, zašto te nema sad kad Luna ponosno korača svojim ogromnim carstvom i rukom gasi zvijezdu po zvijezdu, zašto više nema tvoje svjetlosti, zadnjeg uporišta nekadašnje ljudske dobrote?
Ovo je zadnji pozdrav tebi, Sophie, zadnja ljepoto ovog svijete, zadnja svijećo u tami, zadnji pozdrav upućen iz Luninog carstva, iz svijeta koji se hladi u ledenom zagrljaju carice tame…
Post je objavljen 06.02.2006. u 14:41 sati.