Ponekad bih rekla da je to moja najveća mana, a češće bi rekla da mi je to prednost.
Dovoljno je tek nekoliko trenutaka da si u glavi složim neku ideju i već slijedeći trenutak sam posve sigurna da je ta ideja ne samo ostvariva nego već i ostvarena. Nekad su to tek neke beznačajne, usputne stvari, a nekad su to stvari, pa rekla bih čak, od životne važnosti.
Najčešće se zanosim vlastitim idejama, ali postoje i neki ljudi koji me jednostavno ponesu.
Ideja kao takva je sjajna stvar. Ona se dalje može razvijati pomoću nekoliko raznih elemenata.
Ti elementi mogu biti: znanje ili jednostavno mašta.
Već naravno naslućujete da se kod mene češće radi o mašti. Dakle, razvoj mojih ideja se najčešće ne temelji na nekim činjenicama već jednostavno pustim mašti na volju.
I što se onda dešava?
Onda se tak jako ufuram u neku ideju da kad mi ona ne uspije (što je nažalost najčešći scenarij), spuštam se na zemlju u slobodnom padu, bez padobrana. Pa me to onda boli jako, jako.
Ostavlja na meni neizbrisive tragove koje niti jedna „krema“ ne može popraviti.
No, kako vrijeme liječi sve (što je samo glupa izreka), ne prođe puno, a ja se opet ufuram u neku ideju maštajući kako pucketa vatrica u kaminu, moja djeca su tu samnom, toplo nam je, siti smo…
Hm, vjerojatno niste shvatili niti jednu jedinu riječ.
Nema veze…
Ono što htjedoh reči je da zanosim u jednu strani (ko stari Stojadin), dakle ja sam „roba s greškom“…
Post je objavljen 06.02.2006. u 08:44 sati.