Budući da je na Azhdaji vrlo nedavno spomenuta hrvatska mladež tužnih lica, mislim da je vrijeme da pogledamo istini u oči i priznamo kako smo ugnjetavani. Evo, ja ću prva: ugnjetavana sam. Sad plačem i kapljem po tastaturi, tužna što se mladež više ni preko blogova ne smije jadati, da ih neki tamo zločesti ne bi slučajno ugnjetavali. Strašno...
Btw, čudan je taj glagol "ugnjetavati"... - postoji li uopće ta riječ u hrvatskom standardnom jeziku? Mislim da da, ali nisam sigurna. Nekako, kad sam je izgovorila naglas, zazvučala mi je kao plod moje mašte. Ili možda precjenjujem svoju maštu...
To mi se često događa.
Ne to da se precjenjujem, nego to s riječima.
Npr., dogodilo mi se prije par godina, kad sam ležala na nekoj klupi blizu splitskog autobusnog kolodvora, krepana od neprospavane protekle noći (ne sjećam se točno zašto, ali sam prilično sigurna da nisam spavala jer su me ugnjetavali!), i od upravo završenog koncerta grupe privlačnog imena, i s povećom modricom na rebrima (jer su me na koncertu ugnjetavali!), kad sam u rečenici iz ma kojeg razloga upotrijebila riječ "kranje" i odmah mi je zazvučala grozno. Pa sam svoju zbunjujuću misao podijelila s Hiroakijem, a on je tad sa suigurnošću ustvrdio da "ili nisam normalna, ili sam pijanija i od njega kad vidim problem tamo gdje ga nema, tj. u najnormalnijoj hrvatskoj riječi mogućoj, onoj normalnoj" (i pritom me je ugnjetavao!). E da bismo nakon par sati oboje došli do zaključka kako postoji riječ "krađa", te da je zato "kranje" potpuno sranje od glagolske imenice. Eto. Kranje je, dakle, ugnjetavano od krađe!
I od tada se meni događa da sumnjam u svaku riječ koja mi zvuči imalo čudno.
Primjerice "ugnjetavati"...
Ili "kolebati se"...
Ili "upražnjavati"... (koji je kurac s tom riječi, skovali su je nasilu, a nije čak ni milozvučna kao "zrakomlat", pa da im možemo oprostiti!)
Uglavnom, tako ja više nemam povjerenja u svoje znanje hrvatskog jezika. Zbog glupog "kranja" koje sam izmislila u polusnu. A bilo mi je pritom i ledeno. I bojala sam se Splita po noći. Pomalo.
Sad se više ne sjećam što sam još na početku htjela reći o jadnoj hrvatskoj mladeži, ali nije ni bitno. Drago mi je da sam s čitateljima ovog bloga podijelila svoj strah od nepravilnog izražavanja (u narodu poznatiji kao leksikofobija).
Nadam se da ćete biti milostivi i da me zbog moje iskrenosti nećete ugnjetavati.
Ili kako se to već kaže...
--lydia
Post je objavljen 06.02.2006. u 01:00 sati.