Marketing
ISPOVIJED
Noći su tako prazne kad suze navru na oči. I svjetlo ispod kojeg sjedim me boli i peče. Suze niječem, a tu su sve teže i jače. Borim se protiv njih, a borba je uzaludna i ja to znam. Bilo bi bolje da sam znao prije. Puno prije.... Tamo negdje na raskrižju između noćas i sjećanja. Oči su sve veće i izgledaju kao kugle i sve više obuhvaćaju svijet. Nisam se nikada potrudio da iskreno kažem sve ono što nosim u sebi. Sve neke metafore, asocijacije i prazni razgovori koji nikud ne vode. Želim samo zagrljaj za koji ne moram moliti, želim samo osmijeh za koji se neću pitati je li lažan, želim poljubac zato što ga želiš dati, a ne zato što se osjećaš dužnom. Želim kao mali nametnik počinuti na tvojim grudima i nikad se više ne odvojiti iz tvoje nutrine. Želim zadržati onaj zbunjeni pogled kad potonem u tvoje oči. Pogled koji je jednom Kamov usporedio s mladićem u krilu prostitutke. Ja sam nevin, potpuno nevin u tvojoj blizini i koliko god ti se činio pametan i načitan, sve su to samo prazne riječi koje koristim samo zato da ne bih morao reći sve ono što osjećam. Direktan sam uvijek kad treba, ali čak i u toj direktnosti pravim se nečim što nisam. Želim da me poljubiš i želim biti s tobom, no puno je lakše kad sve to govoriš papiru. Lica su drugo. Ona su živa, imaju grimase i izraze koje ne mogu puno toga skriti. Grlim tvoju glavu dok razmišljam da li sam zbilja tako licemjeran da ne mogu priznati svoj vlastiti idiotizam. Raširio sam ruke spreman da tebe zajedno sa cijelim svijetom primim u sebe ni trenutka ne razmišljajući kako svijet možda ipak nije dovoljno velik da stane uz tebe u moju nutrinu. Ti me zaokupljaš. Svega me zaokupljaš i želim se izgubiti u trenucima koje mi odlučiš udijeliti. Želim iščeznuti u tvom oku kad mi namigne, no bojim se da bi me ono moglo zgnječiti. Zgnječiti kao kukca nedostojna tvoje ljubavi i njegova pokreta. Igla je dotakla ploču na starom džuboksu i ja vidim budućnost u istrošenu baru uz čašu u kojoj ne mora biti alkohol niti ikakva tekućina koja uobičajeno pada na pamet. Vidim se u starom istrošenom baru kako sjedim uz čašu propuštenih prilika koje vidim jasno kao da su se jučer dogodile, mada ih ne mogu zbrojiti. Matematika koja mi se vrti u glavi nedokaziva je bilo kakvim znanim principima. Samo ona u potpunosti pripada meni i samo ju ja razumijem. Žrtva si moje ljubavi i molim te da mi oprostiš na tome. Dok mi u glavi svira gitara što se ponavlja svaki put kad se sjetim svih riječi koje sam izgovorio kad te nisam imao hrabrosti priviti uz sebe i poljubiti iskreno iz čiste ljubavi koju je tako teško pokazati, sjećam se svih puta kad sam to učinio sa ženama koje nikad nisam volio. S njima je to daleko lakše, ne moraš se boriti s osjećajima i samo se prepustiš životinjskoj potrebi .... Ti si nešto drugo. Nijedan pisac i pjesnik koji je pisao u svim znanim i neznanim civilizacijama nije našao riječi da opiše sve ono što ja mislim da jesi. Ne nalazim ih ni ja jer mi se sve čine kao prazno laskanje, a znamo da je ono kao takvo nedostojno ljubavi. Pitam se kamo vodi sva ova patetika? I da li je to ona uistinu. Ako jest, da li je nužno loša? Iznad svakog se kralja klati dvosjekli mač i svaka kraljica može biti naga. Koja je strana mača i koja je iskrenost golotinje? Pitanje ostaje otvoreno kao ovaj tekst što kapa u nekoliko trenutaka ove izgubljene veljače. Kao što se svjetlost prelama na staklu želim se ja prelomiti u tebi. Raspi me tada po cijeloj svojoj unutrašnjosti i ne boj se. Nemoj misliti da si učinila nešto loše. Rasut u tebi kao prašina dopusti da zaspim. Katkad zastani i zašuti. Postat ćeš svjesna da si učinila dobro djelo, a ja ću, možda tek tada – biti sretan.
Post je objavljen 05.02.2006. u 23:26 sati.