Boli me rameee! Desno, već nekoliko tjedana. U području akromioklavikularnog zgloba, ili za laike, područje ramena gdje je obično naramenica ili gdje naliježe torba ili torbica kad je nosimo na ramenu. Počelo me pomalo sijevati kada bih nosila teži teret (poput paketa mineralne vode ili plinske boce), a zatim i na poslu kod nekih «žešćih» kretnji. No, prošlog vikenda me počelo rame boljeti jače i češće, pa i u mirovanju, a ujutro, dok se ne bih razgibala, ne bih mogla uopće od bola činiti neke kretnje, poput zamaha ruke prema straga. Što me počelo ometati u svakodnevnom životu i činilo neke vrlo bitne radnje (npr.brisanje guze – ma da, samo se smijte...) otežanima i bolnima. Je li netko od vas dešnjaka probao brisati guzu lijevom rukom? Probajte, pa će vam puno toga biti jasnije.
Nije bilo druge nego otići kod fizijatra i na fizikalnu terapiju. Naravno, fizijatar mi je preporučio da odem na bolovanje, no ja, naravno, taj savjet nisam poslušala i radim i dalje. Bila sam do sada na četiri terapije (rade mi kriomasažu, lasersku stimulaciju bolnih točaka i ultrazvučnu masažu), i još me i više boli. Kažu da je to normalno na početku terapije. Kada mirujem rukom je još nekako – no, najgore je noću; ne mogu se okretati u krevetu, čitati, a ako se greškom nalaktim na desnu ruku, vidim sve zvijezde.
Naravno, o nekim ostalim krevetskim aktivnostima ne mogu ni razmišljati. Isto kao i o odlasku na fitness (htjela sam krenuti zajedno s prijateljicom M., a kada sam rekla fizijatru da se spremam na fitness, poskočila mu je kosa na glavi – što je vama, koje opterećivanje ramenog pojasa, ne dolazi u obzir! Samo bicikl ili steper, ništa drugo.).
A to me baš i ne privlači...
Pa sam se ovaj vikend liječila – radila si hidromasažu ramena, šetala po krasnom sunčanom burovitom vremenu. Malo sam i čitala, iako više u sjedećem nego ležećem položaju – ovaj puta je to «Pozitivna energija» dr.Judith Orloff, američke psihijatrice. Priznajem, knjiga me privukla ne toliko samim koricama koje su pink, sa šarenim slovima, već više sadržajem knjige navedenim na koricama («slavite svetost smijeha, ugađanja i okrepljujućeg povlačenja u osamu – nije sebično skrbiti o sebi....zaštite se od energetskih vampira primjenjujući točno određene tehnike zaštite...stvorite obilje i neprestani protok energije»). Na prvi pogled, knjga mi djeluje poput onih čaram-baram- naivce varam priručnika, no možda i griješim..u svakom slučaju, treba prvo knjigu pročitati.
A malo sam i kuhala – jučer mi je bila mama na ručku, pa sam napravila uz juhu i pire od krumpira koji baš i ne volim (a ona obožava), salatu, finu miješanu od putarice, kristalke i crvenog radića trevisana sa bučinim i maslinovim ulje i domaćim jabučnim octom. Glavno jelo su bili odresci od svinjećeg buta u umaku od kapara, vrhnja i senfa.
Danas sam pak za ručak, uz ostatak juhe od jučer, napravila samo salatu. No, ovaj puta od piletine, avokada i rajčica. Moja mama, koja me opet došla posjetiti (kada sam je zamolila da mi prebriše pod močom od Vilede, jer me boli rame pa ne mogu, elegantno se izvukla), najprije salatu nije htjela ni okusiti, jer nije nikada jela avokado, a cijelo vrijeme dok sam pripremala salatu je frktala nosem. A salatica se priprema full jednostavno : skuhala sam dva pileća prsa (hmm..da li je ispravno reći dva prsa ili dvoje prsa, ili pak dvije pileće cice?), no dobro – pileća prsa komada dva, i nasjeckala na kockice meso kada se već ohladilo. Ogulila sam avokado, makla košturinu i meso voćke narezala na kockice, kao i dva srednje velika pomidora (e, tu je bitno imati pravi tanki kopljasti nož za rajčice, inače se povrćka bez veze gniječi). Na sitno sam nasjeckala pola glavice luka, dva režnjića češnjaka, malu šaku badema (po originalnom receptu bi trebalo staviti indijske oraščiće ili orahe...prvih nisam imala, drugi su mi malo bacali na ranzido, tj.užeglo pa sam ih bacila u smeće), stavila u zdjelicu, dodala sjeckani estragon, dvije žlice ocijeđenih kapara, sol, papar, malo japanskog octa od riže, malo jabučnog octa i maslinova ulja, promiješala, prelila time ostale sastojke i promiješala.
Kada sam majci stavila na tanjur, rekla je : «Čuj, niš ne obećajem da ću to jesti!»
Tada mi je došlo da joj zdjelu frknem u glavu, ali sam se suzdržala....jedva. Nakon desetak minuta – olizala je tanjur i uzela repete!
«Pa nije ti loš bio taj advokado (časna riječ, rekla je sa slovom D, iako se poslije klela da nije!), ja sam mislila da će se osjetiti jače u salati» - spremno je uzela plastičnu vakuum zdjelicu u koju sam joj stavila malo salate za večeru.
Eh, moja majčica draga. Kapare nije uopće spomenula – nije ih osjetila ni danas ni jučer, a meni je neki dan tvrdila da ih ne voli i da ih nikada nije voljela jesti. Kada sam joj rekla da su jedno od prvih «neobičnijih» jela koje sam još u ranom djetinjstvu probala (i zavoljela) bili upravo smotani slani inćuni sa kaparima, na toplom kruhu premazanom maslacem – izvukla se jako umješno : «Ah, draga moja, vidim da si počela zaboravljati – to je bilo omiljeno jelo tvoje none! A da ti popiješ malo tog Gerovitala kojeg si kupila meni?».
Što da joj radim? Ma, volim je, jako!
Post je objavljen 05.02.2006. u 23:27 sati.