Temu od jučer okončat ću s još jednim dijelom spomenute knjige, koji mi se čini još boljim. Evo: Ne možeš biti načisto sa životom ako nisi načisto sa smrću. Ako je smrt završetak svega, onda je život okrutna lakrdija. Međutim, ako je smrt prelazak u bogatiji život, gdje je važna jedino ljubav, tada je život prije smrti jedna jedina prilika da se uvježbamo u ljubavi. Život postaje pun smisla i pun besmisla, ovisno o tome kako razumijemo i shvaćamo smrt. Za one koji pate od velikog straha pred smrću, nije smrt poteškoća, nego je poteškoća život koji je prožet strahom od smrti. Smrt je dakle ključ. Ključem možemo otvoriti ili zatvoriti – zaključati ili otključati. Mogu okrenuti ključ ulijevo i zaključati se u svoj kratki, zemaljski život koji je sličan sjeni. Ili mogu okrenuti ključ na drugu stranu i otvoriti vrata koja me vode u bezgranične prostore.
Pomisao na smrt pomaže mi da relativiziram mnogo toga što činim ili što doživljavam u svom životu. Upravo ta sloboda relativiziranja stvari oko sebe daje mi još veću sposobnost da cijenim život i da uživam u njemu. Potreban je izvjestan otklon kako bih mogao dokučiti ljepotu i dobrotu koju mi život i stvorenja nude.
Živjeti u čekaonici smrti ne znači bijeg od života, nego nas umjesto toga nuka da živimo još svjesnije i odgovornije. Vrijeme je ograničeno. Stoga treba iskoristiti svaki trenutak, živjeti svom snagom.
Post je objavljen 05.02.2006. u 14:54 sati.