Radim ja. Ujutro. Od 8. Spava mi se. Jako. Čudno? Pa u principu ne. Meni se često spava. Ali danas mi se posebno spava. Zašto? Bila vani sinoć. Gdje? Kod frendice na rođendanskom tulumu. Išlo mi se, draga mi je ona, dapače znamo se dugo i volim ju jako. Ali mi se nije ostajalo do 4 jer sam ustajala u 6.30 am. No, kako to obično biva, ostadoh do tih kasnih (ili ranih) sati. I sad mi se spava. Jako. I u licu sam vruća, a ruke mi ledene. I oči su mi crvene. I peku. I ne mogu ništa jest. I cigarete mi ne pašu. Sve u svemu, neko vegetiranje. Samo mi infuzija fali.
Ne brinite, poanta slijedi.
Frendica slavila 24. rođendan. Molila me i kumila (otkud sam ovu frazu izvukla) da dođem i ostanem dugo, da bi baš voljela da ja tamo s njom budem cijelu noć. Ja ništa ne obećajem jer znam da moram radit, a i lokacija kafića je na Trešnjevci, a ja ne posjedujem vozilo.
U ponoć frend ide doma, pita treba li me vozit, ja odbijem jer se moja draga već spomenuta frendica svađa s dečkom, i tu izbija moja kolegijalnost na površinu, jer nju će neminovno trebat tješit, i ja odbijam prijevoz, smještajući se samim time u poziciju da ću se barem pola sata smrzavat čekajući tramvaj. U tom trenu počinje padati snijeg. Jako romantično. I sentimentalno. Raznježih se.
Njih dvoje se iz dvorišta sele u WC, svađajući se i dalje.
Scena druga, kako bi netko rekao:
3 sata kasnije........ja za šankom, prestala brojit štok kole....... zaglibila u dubokoumnoj raspravi sa konobarom oko toga jel bolje da mu kćerkica vodene kozice dobije dok je mala ili kasnije, dok oko mene cupka muškarac 10 godina stariji nego što bi to meni bilo prihvatljivo. Ljudi sjede svuda okolo porazbacani... tupo gledaju. Moja prijateljica još uvijek u WCu sa svojim dragim. Sjede na podu, ona jeca. Nikakva živa sila ih ne može maknut odande. Šta im je? Ni ne pomišljaju objasniti. Ljudi kreću kućama. Ja ih ni ne pokušavam zadržati. Jasno vam je da je moja kolegijalnost ovdje na izmaku snage.
Na kraju sam odmarširala doma (prijevoz ishodila od Vibs koja je od dečka doma išla i bila luda od sreće vozit me na drugi kraj grada, ali je i ona iskazivala kolegijalnost i dobru dušu, što uvelike cijenimo), bez riječi pozdrava našoj slavljenici.
I tako. Ja spavala 3 sata, smrzla se ko dupence. Sad radim, a ne vidim (sva sreća da nisam kirurg), a od svoje prijateljice koja je tražila moje prisutstvo i žrtvu od cijele večeri pamtim samo da joj se svidio moj poklon. I ništa više. Zapravo nijedan dijalog nismo vodile. I nijedan ples otplesale.
To nije u redu. Slažete se? Ili bi oprostili i zaboravili? Ili ne biste in the first place ni primjetili da se to zbilo tako?
E pa ja sam primjetila. Ne treba meni da ispraćam ljude koje ne podnosim, da s konobarom čistim stolove i da, na kraju krajeva, JA brinem dal se svi zabavljaju. Ne. Ne treba mi to. Call me a bitch, ali bukvicu će dobit. Jako je volim, svi tamo prisutni je vole, ali ako puno dajem, bome hoću da mi se puno i vrati.
Post je objavljen 05.02.2006. u 10:44 sati.