Marketing
Glupa priča... ali nekad mi se čini da su gluposti jedino što znam
Sunce je bilo pred zalazom. Ležali smo pokriveni jedino blagim pokrivačem od večernjih boja. Bile su predivne. Od najdužih do najkraćih valnih duljina, ali to tada nije bilo važno. Važni su bili samo dojmovi koje su one odavale. Ja sam ležao, i čekao da se zvijezde stvore na nebu, da mi ispričaju još jednu priču koju nikako neću razumjeti. Ona je čitala poeziju, a svako malo bi otvorila blok i nacrtala jedan od dojmova, nacrtala bi ono drvo masline što se rastvaralo iznad naših glava, ili čempres što je stajao malo dalje, odmah pored sunca. Meni se najviše sviđao jedan mali gradić koji je stajao blizu tog maslinika. Gradić je imao nekakve izdužene kule, sveukupno njih sedamnaest, koje su djelovale kao neki srednjevjekovni neboderi. Kao Manhattan, samo bez Američke gluposti. Ja sam isto nacrtao pokoji crtež, ali u trenutku mi je bilo puno zanimljivije gledati Nju. Ležali smo....
Sunce je zašlo, a topla mediteranska vedra noć otvorila je put koji su fotoni godinama prolazili od zvijezda, da bi mi baš tu noć, baš taj tren, vidjeli te zvijezde. Volim zvijezde, ali još mi je ljepši bio osjećaj pogled na Nju pod svjetlom što ga je stvarao puni mjesec. Bio je veći nego inače, šarmantno je odbijao sunčevu svjetlost. Sjajio je. Spomenuti gradić već je postao crna silueta, stravična, ali prekrasna crna spodoba koja se slabo isticala od tamnoplavog neba.... Ali te zvijezde... Njene oči. Odbijale su ih. Vidio sam sve. Od Alpha Centauri do Andromede, te naše "Danice" tj, Sjevernjače u njenim očima. Poljubac je bio neizbježan. Ali to je već očito....
Samo da se zna, ne pričam ja o ljubavi. Ljubav je samo nešto što se uvijek dogodi. Ja pričam o prostoru. Svemiru. Zapravo o sebi, jer to je jedino što znam i želim. Zasad.
Post je objavljen 05.02.2006. u 10:21 sati.