Job progovori:
"Nije li borba život čovjekov na zemlji i dani mu kao dani nadničara? Kao što trudan rob za hladom žudi i kao nadničar koji plaću čeka, mjeseci me jada tako zapadoše i noći su mučne meni dosuđene. Liježuć pomišljam: 'Kad li ću ustati?' A dižuć se: 'Kad ću večer dočekati!' I tako se kinjim sve dok se ne smrkne. Dani moji brže od čunka prođoše, promakoše hitro bez ikakve nade. Spomeni se: život moj samo je lahor i oči mi neće više vidjeti sreće!"
Job 7,1-4
Očito je da bogatstva i darovi zemlje nisu ravnomjerno raspoređeni. Jedno pored drugog žive siromaštvo i rasipnost, strepnja za sutra i obijest.
Gotovo da se dodiruju u svojoj različitosti i kao da žele pružiti jedno drugome ruku solidarnosti. Sitne duše prečesto spriječe taj božanski naum, gradeći nepremostivi jaz između onih koji obiluju i onih koji gladuju.
Ali, isto je tako jasno i očito da su sreća življenja i osmijeh vedrih ljudi ravnomjerno posijani po svim zakutcima zemlje. Čudesno je gdje je vedar život pronašao svoje boravište. Kao da je ugušen ondje gdje ga očekujemo u obilju i najživlji ondje gdje mu je najteže.
Naći ćemo ga kako vedar i pun zvonke glazbe ispunja bolničku sobu i podstanarsku izbicu, susrest ćemo ga prštava i neobuzdana, kako dopušta da ga miluju hrapave i poštene ruke ljudi, za koje volimo kazati da nisu imali životne sreće.
Poput silne rijeke koja razigrana i slobodna sama sebi pronalazi put i rukavce svoga tijeka, život nas iznenađuje svojom nestašnošću. Hoće ondje gdje ga se ne usuđuju očekivati, a bježi od tamo gdje ga žele kupiti.
O danu života, prelistavajući prošle stranice i minule dane osobnog življenja, lako ćemo dokučiti što nam je bio život i što bismo htjeli da se ponovi. Budimo dobri učenici.