Sutra je dan života,pa tom prigodom,sjetio sam se nekoliko tekstova i misli.
Ovaj prvi tekst mi je u isto vrijeme simpatičan,ali i jako gorak.Znam da djeca,koja se (još) nisu rodila,ne mogu govoriti,ali da mogu vjerovatno bi bilo ovako:
Dragi kršćani,
jako sam se veselio životu!
Htio sam igračke,voziti bicikl, jesti sladoled, ići u cirkus i zoološki vrt.
Veselio sam se slavljenju Božića,rodjendanima i prvoj pričesti.
Jako sam tužan,jer neću moći ništa od toga imati i doživjeti.
Moji roditelji ne žele da živim i planiraju me pobaciti.
Ali,jedno mi nikako nije jasno---zašto mi nitko od vas nije pomogao?Da bar jeste!
Niste čuli moj plač! Da bar jeste!
Anegdota:
Pita čovjek Boga:Zašto nam nisi dao znanstvenike,koji bi našli lijekove za neizlječive bolesti,političare koji bi riješili socijalne probleme…?Bog odgovori:Dao sam vam,ali ste ih pobacili!
Isuse,Marijo,Josipe,ja vas molim,spasite najmanje,nerodjene!
p.s.Ne volim ni ja depresivne teme,ali o ovoj temi je teško pisati vedrim tonom.Smatram da ne smije biti tabu tema i da je treba barem spominjati,ako se ne čini ništa konkretno,što bi trebalo.
Post je objavljen 04.02.2006. u 23:18 sati.