"Psa smo morali dati. Nismo više mogli s njim!"
To sam čuo bar deset puta. Ljudi, pa nije to igračka, koju odbaciš kad dosadi.
Danas je naš Kai bio u šetnji dva sata. U to vrijeme je bio rukomet na televiziji. Ali pas želi u šetnju i kad je rukomet i kad je vani kiša i kad smo bolesni. On želi društvo, kretanje, naravno zadovoljiti i svoje osnovne potrebe. Puno traži, vremenski, financijski i emocionlano, a ljudima često, kad odraste, nije više zanimljiv kao kad je bio mali. To je okrutno. Čitao sam u novinama da su u Americi masovno nabavljali dalmatinere, nakon što su postali popularni u filmovima. Djeca su ih strašno željela, ali ti psi nisu uopće onakvi kakvi su prikazani na filmovima pa su mnogi završili na ulici. A mi smo potrošači, navikli smo nabaviti, probati i odbaciti.
A to se ne radi s djecom, bračnim drugom pa niti psom. Ljudi se zato sve manje žene i imaju sve manje djece, jer, u krajnjoj liniji, sve više traže, a sve manje daju. E, lijepo molim, ako niste spremni psu pružiti barem osnovno što mu treba, vašu pažnju i slobodno vrijeme i vašu vjernost, nemojte ga nabaviti pa kasnie odbaciti!
Nije dobra ni druga krajnost, koja se dešava kad pas dođe u obitelj. Ne smije se sve vrtiti oko njega. Pametna su to bića, brzo će shvatiti osnovne stvari i komande, prialgodit će se. Nije dobro da vam briga za njega postane opterećenje. A to će se desiti ako i inače ne volite besciljne šetnje, ne volite se brinuti za druge, puna vam je glava briga i ostalih obaveza. Dobro treba razmisliti i ako još niste spremni, pričekajte koju godinu dok se stvari ne srede. Sreli smo jednu stariju gospođu danas i njenog ljubimca, starog 12 godina. I vidi se da pas ima sve što mu treba, upravo dirljivo kako su njih dvoje povezani.
Dosta, previše sam pisao.
Post je objavljen 04.02.2006. u 21:28 sati.