danas sam kulturan...naime, popio sam ab kulturu koja mi je priuštila mnoge boljke i boljetice...ozbiljno...i kupaona je bila moje glavno prebivalište...danas, mislim...točnije, zahod...
dat ću sve od sebe da vam ovo prikažem najkulturnije što mogu...jer je riječ o vrlo delikatnoj temi...sve ovo što ću napisati morate shvatiti krajnje ozbiljno...jer, moje zahodske priče u rangu su najozbiljnijih svjeckih problema kojima se bave najtajnije tajne službe...samo što one svoje delikatne informacije ne objavljuju na internetu...pogotovu ne na blogovima...ko ja, npr...da ne duljim...
veličanstveni wc ima mnogo imena i nazivlja...sraljak...zahod...govnara...šekretara...pišarija...drekomat...vodo-drekomat (onaj luksuznije vrste)...poljski zahod...javne prostorije...ju get d pikčr...kako bi nam uljepšali doživljaj sranja, veliki ljudi nude široku paletu drek papira...boje marelice...mirisa marelice...boje mente...mirisa mente...
nekak me tješe ti wc papiri...zamislite da se najdete u mojoj situaciji, pa poslje dugog i napornog...ma znate...shvatite da nema više drek papira...naime, to nam se svima dogodilo više puta u životu...i sigurno se bute prepoznali u ovoj sliki...kad spuštenih hlača i gaća trčite do kupaone da najdete nekakve papirnate maramice i spasite bar ono malo dostojanstva koje imate...i ne samo to, nego govno vraški hladi...tako da su ti trenuci osobne anarhije nerijetko ispunjeni tjeskobom i nelagodom...ma, kužite...
morali bi osnovati nekakve podržajne grupe...za wc papire, mislim...da, svaki put kad vam ga ponestane, potegnete špagicu kraj poluge za puštanje vode, a jedna vam dobra teta kak iz crtića pokuca na zahodska vrata, naravno nasmješena, bez obzira na količinu smrada i nečisti koju ste proizveli, i dofura vam pladanj sa različitim vrstama wc papira...ovo je samo moj san, ali obećajem da ću se u skoroj budućnosti potruditi da ga ostvarim...pa da zaposlimo sve te silne nezaposlene ljude...neka budu meštri za wc papir...tko to ne bi htio biti?...ko da radiš u megdonalcu...još ti i pjesmicu otpjevaju i zaplešu koju plesnu točku da te utješe...
jer, znate, ispuštanje duše je baš naporna stvar...često mi se zna dogoditi da mi se oči orose i nos napuni...ne znam dali je to od smrada ili to jednostavno plače moja duša...jer se svaki put osjećam kak da gubim dijo sebe...znate, kak cure vele, da su se porodile...
Post je objavljen 04.02.2006. u 20:16 sati.