Marketing
Odavno se nisam osjeća gluplje nego sad, nijednu rečenicu ne mogu održat u glavi od početka do kraja. Dekoncentriran sam totalno, mislim da sam negdi pokupia onaj u Americi popularni ADD.
I taman sam mislia nastavit pisat kako istovremeno dokazujem suprotno, pišem ipak, je li?, kad mi se tok opet raspa, i jedva sad nekako čupam ovih par riječi, i lipim ih onako arheološki, ka vazu ili pitar. Ili onaj montypythonovski mamut, rekonstruiran od palca. A šta je bliže, čini mi se, jer je ovo polumutava aproksimacija nečega, ili nečega drugoga. Nebitno, zapravo mi više ide na živce šta STALNO falivam u tipkanju.
Ništa, idem dalje, možda se uspijem sitit čega pametnoga.
Evo, jučer sam na poslu shvatia da ono šta sam deset dana sa mirom i zadovoljstvom gleda kao jedno krasno i elegantno riješenje prometnog sustava u odnosu na zamišljenu gradsku strukturu, ne valja i ne vridi, i ne može funkcionirat. Zaboravia sam jednu cestu, samo jednu cestu koja je, eto, samo jedna od dvi glavne ceste sa kojima se ulazi u grad. I sad izgleda da ćemo ipak morat ić sa onim riješenjem od cestara... pa jebemu, šta je meni, dvi od pet riječi krivo tipkam, evo sad sam umjesto dvi napisa vid, umjesto umjesto, umjetso, umjesto sam am, umjesto morat ić, moat iće... koje mi sjebaje koncepciju sjeveroistočnog dijela grada. A ko zna, možda me... kako se kaže...? ... nije intuicija, ali skoro da je... nije incepcija, jebo incepciju, kome bi trebala ta riječ, inspiracija!... e. ... ok, glupa bi rečenica bila. Kako bilo, nečega ću se valjda sjetit.
Zapravo sam mislia reć kako sam se posli u wc-u sitia starog, standardnog i vječnog pravila, za koje se svaki put nadam da ću ga zaobić, da ću pokazat da nije istina, i potiskujem ga i zaboravljam i sve, a uvik zapravo na kraju ispadne da je tako: ako se čini previše lagano, previše lagano je, neće ić tako, i morat će se zakomplicirat. I tako je uvik, krenem radit, sve ide krasno tečno, i gledam ajme, kako je lako, zašto mi inače uvik, i meni i svima drugima, treba tako puno vrimena za ovakve stvari, a sad sam već sve sredia?
I onda iskoči odnegdi nešto sakriveno, ka da digneš kušin, i graštapan ti počne trčat po postelji, ili ka da je narasta komad betona usrid sobe i više ne znaš di bi stol stavia, jer je odjedanput sve na krivome mistu. E. Tako uvik mora bit, i petljaš miljon puta, sa miljon različitih stvari i kombinacija dokle sve ne zapakiraš takvo kakvo god da je, i onda mrziš taj gadni kompromis, jer znaš da je manji od zbroja svih onih krasnih stvari od kojih je trebalo odustat.
Al ok, onda posli pola godine pogledam šta je to bilo, i iznenadim se da sam to tako dobro uspia napravit. Je, vidim greške, i vidim šta je sve moglo bit bolje, ali ajde, skroz je pošteno složeno...
A ko zna šta će bit sa ovim. U petak idem na teren prvi put, šta će me tamo tek dočekat... sto posto mi je sve ono u glavi zamišljeno, krivo. Nema veze, napravit sve iz početka će mi barem dat nešto posla. A možda i krenemo to ozbiljnije radit, ovako mi izgleda blesavo. Nemam osjećaj da ću ovde naučit išta radit, a i onu redukciju u koncentraciji, kratki raspon pažnje i to... mislim da sam to isto na poslu pokupia. Dosadno mi je. Makar, bolje dosadno nego da se ubijam od rada.
Spava sam deset sati danas i sretan sam, konačno sam se naspava (je, a opet mi se spava), i mislia sam da će mi sjebat osjećaj za vrijeme šta sam se diga u 13.30, ali nije. Osjećam se ka da je osam manje deset, šta i je. I nije mi čak ni smetalo šta sam samo tri sata dana vidia. Kad nije ni bilo dana. Nije dan ako nema sunca, ovo danas je bilo nešto treće. Neki bastard sumraka i srednjoevropskog blata.
Pijem pivo, pa ću do Papilona. Disko matineja i Elvis.
Post je objavljen 04.02.2006. u 20:21 sati.