Marketing
Gladni i zaboravljeni
Vidim da su neki blogeri već osvrnuli na onaj slučaj poduzetnice iz Novog Zelanda koje je ponudila 42 tone dehidrirane pseće hrane gladnoj djeci Kenije. Kad sam to pročitala, ostala sam šokirana. Mislim… s kojim je ciljem ta žena to ispričala novinama? Zar je moguće da se htjela reklamirati? Pa ispala je licemjerna i u potpunosti si je uništila ugled. Kenijska vlada je to, naravno, odbila. Pseća hrana nije za ljude, a sigurno je da ljudi nisu psi. Ne znam kako je ta glupača (surov, ali istinit izraz) uopće došla na tu ideju. Razumijem njezinu želju da pomogne, ali ovim je samo odmogla jer neizravno definirala gladnu djecu Afrike kao životinje koje bi ubile čak i za komadić pseće hrane. Čini se da je zaboravila na ljudsko dostojanstvo, pravo koje je neotuđivo i stečeno rođenjem.
Prema izvještaju Svjetske Zdravstvene Organizacije, više od stotine milijuna ljudi na provode cijeli život u ekstremnom siromaštvu i 11 milijuna djece umire svake godine od bolesti uzrokovanih izgladnjivanjem. I to ne samo na području Afrike nego i u ostalim zemljama tzv. Trećeg svijeta.
Kad smo već kod gladi u svijetu, nedavno sam pročitala zanimljiv članak prema kojem je preveliko konzumiranje mesa u bogatijim zemljama glavni razlog gladi u svijetu.
Naime, do izgladnjivanja dolazi zato što ljudi na bogatom Zapadu koriste većinu svjetskih usjeva žitarica kako bi nahranili svoje životinje na farmama. Štoviše, Zapad koristi svoju moć inzistirajući na tome da manje bogate zemlje uzgajaju hranu za životinje zapada umjesto da tu hranu uzgajaju za vlastiti narod. Prosječan europski ili američki ”mesojed koristi 5 puta više hranidbenih resursa nego prosječan Kolumbijac, Indijac ili Nigerijanac. Samo životinje u SAD-u pojedu onoliko pšenice i soje koliko bi moglo nahraniti 2 milijarde ljudi, što iznosi 1/3 svih ljudi na svijetu ili pak čitavu populaciju Kine i Indije (kad se zbroje). No, nije samo američka stoka ona koja konzumira svu svjetsku hranu. Isto je slučaj i sa stokom iz Europske zajednice za čiju hranu 60% tog najvećeg pojedinačnog uvoznika životinjske hrane na svijetu dolazi iz zemalja na jugu. Naravno, moram spomenuti da pod riječju Zapad mislim na onaj bogati i elitni Zapad. I u samoj Americi ljudi umiru od gladi.
Sada pogledajte ovaj zaključak.
Na površini zemljišta veličine 5 nogometnih igrališta
(što iznosi 10 hektara), može se uzgojiti:
MESA dovoljno za prehranu 2 čovjeka
ili
KUKURUZA dovoljno za prehranu 10 ljudi
ili
ŽITA dovoljno za prehranu 24 ljudi
ili
SOJE dovoljno za prehranu 61 čovjeka
Nakon toga bih najradije postala vegetarijanka.
U knjizi Prehrana za mali svijet (Diet for a Small Planet), autor Frances Moore Lappé traži od nas da zamislimo sebe ispred tanjura koji sadrži pola kilograma goveđeg odreska. On kaže: "Sada zamislite da u sobi s vama sjedi 45 do 50 ljudi koji ispred sebe imaju prazne tanjure. Za 'cijenu hranjenja' vašeg odreska, svaki njihov tanjur mogao bi biti ispunjen šalicom skuhane žitarice." Harvardski nutricionist Jean Mayer je pak procijenio je da bi smanjenje proizvodnje mesa za deset posto oslobodilo dovoljno žita da se nahrani 60 milijuna ljudi.
Znam da nije moguće da cijeli svijet odjednom prijeđe na vegetarijanstvo. Ali uz malo volje, bilo bi dobro da se barem malo smanji konzumiranje mesa koje ionako nije zdravo u prevelikim količinama. Zar je potrebno pojesti dva hamburgera? Pojedite jedan i natučite ekstra krumpiriće. Postoje oni koji samo jedu meso, pa ih treba podsjetiti da postoje i povrće i žitarice. Ja nisam neki mesojed, pa meni to nije problem.
To je samo jedna teorija koja bi pomogla smanjenju gladi. Bi li bila uspješna ili bi se opet pojavio neki drugi uzrok? Možda je sve ovo samo začarani krug. Možda će se tom dijelu svijeta uvijek oduzimati kruh iz ustiju bez obzira na sav trud. Ali ne možemo znati dok ne iskušamo sva moguća rješenja. Čak i ako su pokušaji uzaludni, znat ćemo da smo ipak nešto poduzeli.
Post je objavljen 04.02.2006. u 23:56 sati.