Pokucah tiho, pa glasnije
ne teška vrata
za koja se bojim
da me ne sruše.
Nitko nije odgovorio.
Sjeo sam ispred
kao da prosim
bez cvijeta ili šešira
za milodare.
Nitko nije dolazio.
Razgovarah tiho, pa glasnije
sa tim teškim vratima
ali nisu htjela reći
baš ništa.
Derah se, histerizirah,
a prolaznici razmišljaše
hoće li pozvati
policiju?
Nema dovoljno luđačkih košulja
u koje mogu strpati pomračenja
zbog kojih se danas
ne mogu pogledati
u ogledalu.
Ne željeh pogasiti
svjetla dobrote
i divljem iznutra
pustiti da prodre.
No, dogodilo se.
Vrata su zatvorena.
Ne mogu se vratiti,
ne mogu provaliti.
Samo ponavljam
uvijek ispočetka
jednaku priču.
Post je objavljen 04.02.2006. u 17:46 sati.