Zašto ljudi počinju uzimati jedno drugo zdravo za gotovo?
Zar sve ostaje na jednom zavađanju? Zar se ne bi stalno trebali iznova «osvajati»?
Zar bi sve trebalo ostati na jednom volim te? Mislim, koliko god nam bili poznati osjećaji druge osobe, koliko god znamo da nas voli zbog svih stvari što je ta osoba napravila za nas, ipak je potrebno ponekad podsjetiti jedno drugo na to…
Zar ne bi jedno drugome uvijek trebali biti i ostati na prvom mjestu? Zar to nije smisao veze? Zar ne bi jedno drugome trebali biti PRVI izbor, a ne ono što ostane nakon što drugo propadne…?
Zar nemamo pravo znati gdje je, kuda ide, što radi i kada će se vratiti?
Zar nije normalno imati očekivanja?
Zar nije normalno da s vezom dolaze i obveze? Prava i obveze?
Zašto uvijek muški pobjeđuju?
Zašto oni nas lakše promijene nego mi njih?
Zar je dovoljno da se jedan uvijek trudi?
Zašto se ne riješe stvari koje vise u zraku?
Zašto oni ne pođu za nama kad nas naljute? Zašto misle da će se sve samo riješiti? Vrijeme liječi - ali posljedice, NE uzrok….
Zašto su oni umorni kada trebaju biti u našem društvu, a nakon istog napornog dana mogu do 9 ujutro biti vani prijateljima?
Zašto žene otkazuju druge planove zbog njih? Zašto to oni ne rade zbog nas?
Zašto dopuštaju da se osjećamo zanemarenom, radimo li mi to njima ?
Zašto se oni na nas naljute zato što smo mi ljute na njih? Zašto se u obrnutoj situaciji mi njima ispričavamo, pokušavamo iskupiti, žao nam je, osjećamo se grozno, imamo grižnju savjesti....?
Tražimo li mi previše??
I za kraj….znamo li svi što je to PMS?? Mislim, super ali ja nisam sigurna dal znam, tj. tek sam počela shvaćati što je to….Naime, uvijek sam mislila da sam ja jedna od onih sretnica koje to nemaju i koje nisu par dana u mjesecu same sebi a drugima još i više naporne…mislila sam da je to samo isprika da budu barem nakratko živčane na cijeli svijet i da im se to oprašta…Ali sada… Bijes, razdražljivost, depresija, tuga, knedle u grlu, nemoć, ljutnja i još šest miljardi pomiješanih osjećaja….Ali kada se tako žena osjeća, zar ne bi trebala uz sebe imati nekog punog razumijevanja? Nekog tko će biti uz nju i dati joj do znanja ju voli i da će zajedno proći to teško razdoblje….
Toliko pitanja a tako malo odgovora….Što je najbolje, mislim da odgovore na sva ta pitanja uglavnom želimo dobiti od jedne jedine osobe…
I eto, kad prođe PMS, kad prođe vrhunac bijesa i ljutnje, oni će jednom gestom, jednom riječju ili nečime izbrisati sve protekle teške dane i opet ćemo shvatiti da smo se ljutile na jedinu osobu koja nas zapravo usrećuje sav onaj ostali dio vremena kad nas ne živcira i ne izluđuje…Ipak je to osoba koju volimo…ipak je to netko tko nam je drag…ipak je to netko do koga nam je stalo…ipak je to netko kog ne želimo izgubiti….ipak je to netko MOJ
Post je objavljen 04.02.2006. u 17:34 sati.