Imam potrebu da pišem o glupostima svog života.Svi misliju da je lako biti ja.Da sam netko i nema tuge u meni.Kako opće biti netko?Kako biti stretan kad zapravo ni neznamo što je sreća!To bi trebao biti jednostavan osjećaj sigurnosti koji je zapravo marketniški trik.Kako da budemo sretni kad smo osuđeni na smrt.Sve što dodirnem uništim...Moja najbolja prijateljica darovala mi se prije 4 godine križ koji me progoni u snovima od kad mogu sanjati.Kad sam ga dobila u ruke osjetila sam zimu.Te sam većeri sanjala kako križ pada s s mojih grudi u zaborav...Dok sam ga nosila sve je bilo savršeno.Nikad ga nisam skidala.Ni noću.Kad sam spavala s njim oko vrata sanjala sam smak svijeta na sve moguće načine.Sanjala sam isjećke iz događaja koji su mi se poslije događali.Zašto ovo pišem?Jer ovo nikad nikome nisam rekla i da jesam nebi mi vejrovali.Katastrofe su poćele ove zime.Sjedila sam vani u mraku i odjednom mi je pukel lančić na kojem je bil križ.Ovo je bio prvi put da sam se odvojila od križa na više od tjedan dana.Kada sam ga stavila natrag oko svog vrata nisam ojećala ništa.Bila sam morbidna i nije me bilo briga za posljedice.Imala sam takvo razdoblje i prije(pistat ću o tome drugom prilikom) pa sam se nisam bojala i živjela u strahu od mraka koji se nadvijao nad mnom.Prije nekog vremna dio križa je jednostavno puknul na pola.Druga polovica je ostala cijela.Od tog dana događaju mi se nevjerojatne stvari.Sve što dotaknem jednostavno uništim...Sve materijale stvari koje mi i nisu toliko bitne pa nisu vrijedne spomena.Mnogi me mrze zbog mog ponašanja,razmišljnja,oblačenja zbog same moje pojave.Ima jedna osoba koja me najverojatnije najviše mrzila od svih.Mlađa je godinu dana od mene i pravi se važna na svakom koraku.Nikad nisam obraćala pažnju na nju dok je nisam sanjala neku većer kako pada niz liticu.Sljedeći dan ona je završila u bolnici.Skoro je slomila kićmu,a što je najgore ja nisam osijećala tugu ni sažaljenje.Svi su se izražavali u suzama dok sam joj ja zavidila na boli koju je osijećala.Nikad neću biti shvaćena,ni sama sebe neću shvatiti.Od kud mi ta bol jer nikad nisam bila maltretirana?.Najviše me pogodila što mi je najbolji prijatelj okrenu leđa i zamrzo me iz meni nepoznatog razloga.Više ne razgovarmo.Sada ono pitanje od početka:KAKO BITI SRETAN?Samo stisnuti zube i smiješiti se,a u sebi gorijeti od mržlje prema bilo kome tko nas je stvorio da nosimo svaki svoju bol do konačnog uništenja i smrti u teškim mukama.Jedno mi nije jasno:KAKO LJUDI MOGU MRZJETI NEKOGA KOGA ZAPRAVO I NE POZNAJU?Mržnja je nemoguć osjećaj prema osobama koje jednom nismo voljeli i koje u ptpunosti ne poznajemo.Kako mrziti Stvoritelja ako on uopće i postoji?Kako sanjati s očima punim suza?Kako zaboraviti crnu sadašnjost izgubljene budućnosti(BOLJE REĆI I PROŠLOSTI-koje se ne možemo ili pak ne želimo sjećati).Kako prepoznati bol u drugima?Kako nekoga zapravo upznati?Odgovor na sav pitanja:NIKAKO!Kao što žudimo za odgovorima čeznemo i za uništenjem nas samih(WE ARE KILLING OUR SELFS)Trebamo samo odraditi svoj zemaljski zadatak i zaboraviti na stvari poput nirvane.Riječima je neobjašnjiva bol zaboravljene generacije:NAS.
KO MI JE NAPISAL ONE GLUPOSTI DOLE???HM.....EXE NEBI REKLA JER NE PIŠE DAVID NEGO DAVIT,PUKLIN IMA ŽENSKU PA...OSTAJE MI LJUBEK,KAPEC I JOŠ PUNO NJIH...
Post je objavljen 04.02.2006. u 17:08 sati.