DANIJELA
U staroj Vlaškoj, odmah iza Gradske kavane, susreo sam divnu damu, odnedavnu znanicu. Budući da sam se vraćao od liječnika, a usput i spize, dakle bio u nekim svojim filmovima, nisam odmah skužio o kojoj je dami riječ. Došlo je do klasične zabune. Ja jedno, ona drugo. Sve dok mi nije rekla, malkice razočarano, da sam je zamijenio s drugom damom.
Jebote, koji sam ja kreten!
Naravno da jesam kad sam stari senilac.
Eto, zamijenio sam Danijelu Dvornik s Big Mamom, s kojom sam se jučer družio sat vremena. Malo mi je bilo sumnjivo što danas Mamica ima drukčiju frizuru, ali žene su takve, mislio sam.
Danijela se vraćala kući. Kupila je Dinu neku sitnicu.
Malo smo ćakulali o svemu. Pohvalio sam izvrsnu Dininu glumu u RTL serijalu Dvornikovi. Uopće, taj serijal Dvornikovi dobro je zamišljen i gdjekad izvrsno odigran, posebno u sekvencijama bračnih razmirica. Danijela i Dino su prilično uvjerljivi.
- Dobar je, stari, kaže Danijela, na oca!
DARKO
Kod Name u Ilici susreo sam glumca Darka Milasa. I jučer smo se tu sreli.
- Što je, s placa?, pita.
Pohvalio sam se da sam kod Galovića kupio izvrsne slavonske kobasice, one prave koje nisu preljute, a on me, kao pravi znalac, savjetovao da kobasice najprije ofurim u vreloj vodi i tek onda, kad ih oslobodim nepotrebne masnoće, stavim kuhati u grah.
Darko je inače vedar čovjek s kojim se lijepo družiti. U posljednje je vrijeme ozbiljan. Radi u Gavellinu ansamblu predstavu Aretej, Miroslava Krleže, u režiji Zlatka Viteza, pa je sav u prilično zahtjevnoj ulozi. Kad god ga sretnem uvjevavam ga da doista rade dobro. Naime, povremeno pogledam kako idu pokusi. On me uvijek zahvalno pogleda.
- Nadam se da si u pravu, kaže i ode.
Mislim da je skrenuo u Radićevu, negdašnju Dugu ulicu. I odmah ušao u gostionicu, u onoj dvokatnici s lijeve strane, na samom početku ulice. Naime, u toj je kući, na drugom katu, rođen Miroslav Krleža.
DRAŽEN
Tamo u Ilici kod Tomićeve, negdašnje Bregovite, susrećem Dražena Marovića, šahovskoga velemajstora i jednog od najpriznatijih svjetskih šahovskih intelektualaca. Znamo se iz vremena kad smo surađivali. Bio sam mu urednik, a on meni najdraži suradnik.
Uvijek točan, aktualan, izuzetno pismen i nevjerojatnih analitičkih sposobnosti.
Nakon pozdrava zastasmo, jer me je zanimalo kako se dogodilo da moj stari prijatelj Mario Bertok pobijedi na jednom nedavnom turniru ispred mnogo mlađih, zaista respektabilnih šahovskih velemajstora.
Marović se nasmijao mome pitanju, onako dobrodušno kako samo on umije i Bertokovu pobjedu objasnio time da u šahu nema starih i mladih.
- Ima samo dobrih i boljih. Mariju je sada 75 godina i to nije neka šahovska starost. Eto, prije pola godine na jednom turniru u Skandinaviji Velibor Gligorić...
- Zar je Gliga još živ?, pitam.
- Da, srećom, još je živ. Navršio je 85 godina. A na tom je turniru u Skandinaviji izvrsno igrao i prošao. Unatoč godinama i činjenici da su drugi bili mlađi od njega čak i 70 godina.
- Dakle, ni ja sa 66 godina nisam prestar, kažem tek toliko.
- Da igrate šah bili biste u najzrelijim godinama. Pješak koji se pretvara u puno jaču figuru...
- Da... konja, odgovorih i obojica se nasmijasmo.
Post je objavljen 03.02.2006. u 21:33 sati.