Zamrznut u trenutku
nadam se boljemu
mislim da je život gotov
tražim svjetlo u mraku
sebe u gomili
svoj odraz u očima mjesečara
Bježim ood rapsodičnih zvukova prirode
razvikanih jecaja, izgubljenih u buci,
dječjeg plača, majčinog ušutkavanja,
9 palih, 18 još da bih prošao
Prizivam planove većega
Skrivam se od vječne borbe dobra i zla
Od uvjerenja razapetoga
Sve što je nosio otišlo je s njim
Od sjena iza mene
Preblizu da ih zaboravim
Plačem anđelu krvne osvete
Čujem uzvike svoga imena
U mnoštvu zakašnjelih reakcija
U odjeku usnuloga
U spletu povijesnih događaja
Prigušenim trzajima zatočenoga
Glasnom vikom koju zanemarujem
Vapajima koje ne čujem
Molbama koje zaboravljam
Jer život je dovoljno crn i bez drugih
A živimo sve dok ne umremo
I ne mora se uvijek ono što se mora...
Post je objavljen 03.02.2006. u 21:11 sati.