Kada odlazimo u nepoznato, trebamo se s nekim prvi puta susresti ili pred svako novo iskustvo u nama se rađa strah jer još nemamo stvorenu percepciju o tome. Valjda je to instinktivno u čovjeku. Najveći strah koji sam osobno uočio kod većine ljudi je strah od smrti, vlastite i naših najbližih. To je uistinu najveća nepoznanica, a za vjernike svih religija početak novog života. Ipak i tako smireni strah nas je od nepoznatog. Sjetim se još nečega. Kad netko koga volimo ode napar dana, nedostaje nam, a gdje neće kada ga zauvijek izgubimo u ovom materijalnom svijetu.
Od kada blogam bio sam već na dvije blogerske sahrane. Kažem već jer još nisam bio ni na jednom vjenčanju ili babinju (iako ima najava). Prije nekoliko mjeseci blogerica Ida došla je s Krka u moj Osijek pokopati bakicu. Bio je to skroman pokop na kojem su uz Idu i mene bila još dva blogera od kojih je jedan predvodio obred pokopa (zbog diskrecije ne objavljujem i njihove linkove). Jučer smo Kljun i ja bili na pokopu Rajnina muža. I dok se s Idom znam već duže vremena, ovaj pokop je donio jednu neobičnu dimenziju. Naime, Kljun i ja smo nakon pokopa prišli Rajni i njezinim sinovima i u izrazima saučešća prvi puta se rukovali i zapravo upoznali. Scena u kojoj nas grli jače nego druge na nas je ostavila poseban dojam. Kljun je gutao knedle i samo što nije suzu pustio, a onda je gotovo bez riječi sjeo u auto i otišao. Jedva je skupio snage za pozdrav.
Tužan post, tužan događaj, a u njemu i toliko pozitivnih stvari koje mogu izvući iz čovjeka nove nade.
Post je objavljen 03.02.2006. u 07:17 sati.