Nešto sam u posljednje doba vrlo slab.
Uglavom mi se spava.
Čini se, gdjekad, kao da treniram za onaj skori i vječni sanak pusti. Nadam se da je ova slabost samo staračka kriza pred proljeće. I da ću ipak krenuti na put za koji dan. Ako, u međuvremenu, skroz ne zaspim.
Što, kao optimist, odbacujem kao nemoguću mogućnost.
Čini se kao da mi se budućnost događa u prošlosti. Zamislite, jučer ću pročitati sutrašnje novine! Jučer idem tamo kamo ću prekjučer doći. Ili tako nešto.
Razdaljine su mi sve kraće, a odmorišta sve bliža, češća i duža.
Zato prvi put kažem: ne znam kad ću ozdraviti i uopće hoću li. Ne znam kad ću nastaviti hodanje i hoću li.
Znam da sam borac i da ću učiniti sve da uzmem šćap u ruke i odem. Bez obzira gdje ću stići.
Strpljiv sam i uporan. I uvijek sam stizao tamo kamo sam se uputio.
Možda doista uskoro kažem: evo, krenuo sam.
Post je objavljen 02.02.2006. u 22:45 sati.