Da kod mene ima pozitivnih stvari dokazao je telefonski poziv na sutrasnji intervju za posao...100 i neki, ali nedam se..vjerujem da mogu naci posao i zato ga tako ludo i trazim...
Ali ima jos jedna vijest...ne znam ako sam napisala da sam kvazi neka studentica; pojasnjenje:::tek sam upisala faks, i to ne zbog velike zelje ili ljubavi prema ekonomiji nego samo zbog tog papira na kojem pise VSS...to je danas jako bitno a i opcenito u zivotu, i zbog toga sta mislim da nisam ni priblizno pametna koliko bi zeljela biti, ispravak; nisam nacitana(obrazovana) koliko bi zeljela biti.
Mislim da knjige, putovanja i jezici obogacuju osobu, pa tako pokusavam ne zaostajati u nicemu..volim knjige i volim citati, iako su mi 22god, clan sam svijeta knjige vec tri godine, i uzivam citati, pogotovo autobiografije, ili citate, povijesne licnosti..sta se tice putovanja, koliko mi financije dopustaju, od 06.meseca prosle godine nisam nigdje putovala i zbog toga mi je jako zao, tako da cu pokusati u 9 mjesecu u Grčku. Hm, jezici, volim jezike iako kao ni svi nisam ih bas previse cijenila kad sam ih imala u skoli, ali svejedno pricam dva strana jezika i kaskam (to znaci, razumijem malo, a pričam još manje) treći jezik, no ima vremena..mislim da cu do 30 godine uspjeti i to.
E da, da se vratim na početak, danas je bio dobar dan jer sam položila ispit i prvi put ugledala ocjenu u indexu- moram priznati da sam bila jako ponosna na sebe.
Samo se nadam da ću naći snage da izdržim sve godine faksa, da ustrajem u svojim idejama i ne odustajem.
Inace sam tip osobe koja se brzo nečega zasiti, ali pokusavam to prikriti, pokusavam se promijeniti, ali mislim kako se jesam primirila, mislim da to ipak dolazi s godinama...ta neka sigurnost u sebe, pozitiva..
Samu sebe napadam zasto nisam odmah nakon srednje škole upisala fakultet, ali tada sam bila tako nezrela, htjela sam početi raditi i ne ovisiti o roditeljima, to sam i postigla, ali eto stjecajem okolnosti, sad sam kući, nezaposlena, i osjećam se kao da sam završila srednju školu,pitam se šta sam postigla u te 4 godine rada- ništa, apsolutno ništa...
I shvatila, vrijeme je da upišeš fakultet i pokušaš nešto stvoriti od sebe...
Kako moja frendica kaže; kolo sreće se okreće....pokušavam se ne zamarati šta me čeka sutra ili zašto nemam nešto što želim imati, ali najviše se pitam jesu li i drugi tako nemirnog duha kao i ja...trče a niti ne znaju gdje žele ići...
Post je objavljen 02.02.2006. u 22:15 sati.