Hodao sam rubnjacima
zato što mi se tako htjelo
i mnogo ih se pitalo
zašto baš tako izvodim
svoju cirkusku točku.
Mnogo ih je vjerojatno
htjelo da padnem,
da me se riješe.
Gamad.
Sanjao sam
kao što zečevi sanjaju,
no bez ikog
da me izvuče
iz šešira.
Predodžba mi zavisi
od raspoloženja
a ono se mijenja,
ono se mijenja.
Isti su ljudi
svuda oko mene
i ubija me
njihova apatija,
iste su žene
u koje se zaljubljujem
i živcira me što znam
da ne zaslužuju ove
stihove.
Zvone telefoni u mojoj glavi
koja nije drugo nego zvonik
što zove ljude da se pomole
i u pidžami od margine
spreme na posljednji počinak.
Nitko se ne javlja
osim raspoloženja
a ono se mijenja,
a ono se mijenja...
I dalje hodam rubnjacima
zato što mi se tako hoće
i još uvijek neću pasti
u kotao glupave sljepoće.
I dalje su mi naočale
namjerno prljave.
Bolje da vidim ono
što mi paše
dok hodam između klišeja
i raspoloženja koje se opet
iznova mijenja,
iznova mijenja...
Post je objavljen 02.02.2006. u 20:28 sati.