Za ugodnije popodne, pročitajte odličan post Stenlija Kolimora, zapravo njegovo sjećanje na čoporativni obiteljski posjet obiteljskim prijateljima. Bilo je to osamdesetih godina, on je imao 9 godina, izgledao kao idiot u najavi, a od njega se očekivalo da se druži s djecom obiteljskih prijatelja. Opisana situacija izaziva smijeh izmiješan s nostalgijom, jer je toliko vjerodostojna, da će sigurno kod mnogih na površinu izvući sjećanja na gotovo identične rečenice koje su mnoge majke izgovarale mnogim majkama u mnogim posjetima obiteljskim prijateljima. Npr. ovo i ovako:
Meni utrape kesu sa picem, da ispadne "Rale se bas setio da vam kupimo ovo vino, a mi vec zaboravili", a onda oni kazu "Ijao Rale, pa ti si zlatan decko, nije trebalo, zasto ste se trosili", a moji " Ma kakav trosak, ajde molim vas", a oni " Ma stvarno ste nas obradovali, udjite, udjite..." a mama kaze " Cekaj da se izujemo, blato je napolju" /a napolju 37 stepeni i kisa nije padala 7 meseci, a pronaci park u Beogradu je ravno inteligenciji nasih fudbalera-nikakva/, a njihova mama "Ma kakvo izuvanje, nisam cistila danima", a moja mama " Uprljacemo vam tepih", a njihova mama "Ma kakav tepih, ajde, pa necete stajati na vratima ceo dan."