Ovog ponedjeljka pogledala sam emisiju Na rubu znanosti (u daljnjem tekstu NRZ), i to baš u pravi čas – moja omiljena tema, GMO, bila je sasvim lijepo i zanimljivo prezentirana. Inače ne gledam često tu emisiju, jer je u kasnom terminu, ali uvijek nešto novo naučim i imam novog materijala za razmišljati dok čekam na semaforu/sjedim na veceju/ne mogu zaspati.
Dakle, u našoj javnosti (Bogu fala) vlada dosta neprijateljsko ozračje prema genetski modificiranoj hrani. Šteta je da u zemlji, u kojoj na prirodan način možemo uzgojiti dovoljno prirodne hrane za naše, ali i tuđe potrebe, sijemo i sadimo povrće i voće kojem se ubrizgavaju čudni geni za izdržljivost, miris, veličinu ili otpornost na insekte. Često se ideja gmo-hrane želi prikazati kao pokušaj da se svijet spasi od moguće nestašice hrane, da se nahrani gladne Afrikance na najjednostavniji mogući način, ili jednostavno, da nam hrana manje trune i bude otpornija na sve ćudljivije klimatske uvjete.
No, oni koji pokazuju interes za ovaj vid znanstvenih istraživanja, ili oni koji su u ponedjeljak odgledali NRZ, znaju da postoji i drugo lice ovog "humanitarnog" programa – a taj je kompletna kontrola nad ljudskom rasom, njezinom prokreacijom i životnim vijekom. I jasno, nad njezinom cjelokupnom lovom.
Genetičko modificiranje organizama u širem smislu nam je dosad donijelo razne novosti i doprinijelo lagodnijem životu na brojne načine, slično kao i drugi znanstveni projekti vezani uz istraživanje DNA. Navedimo primjer proizvodnje lijekova – modificiramo gen za inzulin iz ljudske DNA, ubacimo ga u bakteriju i ona proizvodi neograničene količine ljudskog inzulina. Prekrašno.
No, prije nego se zaljubimo u banane koje sadrže cjepivo protiv hepatitisa, trebalo bi zastati i razmisliti je li korist od genetski modificirane hrane doista veća od svih poteškoća i problema koje nam njezina upotreba može donijeti.
Primjer iz emisije, kojeg se može pročitati u knjizi Sjeme uništenja, autora Williama (mislimdaje) Egelsa. Čovjek imenom Henry i prezimenom Kissinger naruči šezdesetih godina studiju o tome koje bi zemlje u svijetu mogle rastom populacije i zalihama prirodnih resursa tipa nafte i zemnog plina ugroziti planetarno obožavane Sjedinjene Američke Države. Odnosno, želio je znati koji se to svjetski vođe neće moći pokoravati željama SAD-a jer imaju previše naroda za čiji se interes treba boriti. I dobije Henry napismeno 13 zemalja. U emisiji spomenuti Brazil i Indonezija (spominjem ih čist, onak, za ilustraciju, da ne bi mislili da se okomio na Lijepu našu, mislim, kak nam populacija raste, trebalo bi ga bit strah). Ideja je da se svim mogućim raspoloživim mjerama zaustavi rast tih populacija kako bi ostale što manje. Pa kreću priče o cjepivu protiv tetanusa, koje su morale koristiti baš žene u dobi 14-45 godina. I gle čuda, ispostavi se da to cjepivo uzrokuje neplodnost. Ili fora s gmo-kukuruzom koji uzrokuje sterilitet kod muškaraca.
Bizarna sudska tužba – farma farmera koji nije želio sijati gmo sjeme nalazila se na putu kojim su prolazili kamioni njegova konkurenta koji je sijao gmo. Kako je sjeme padalo s kamiona na zemlju tog farmera, kompanija Monsanto koja proizvodi i prodaje to sjeme tužila ga je da se okoristio njihovim sjemenom koje nije platio. Tužbu je naravno Monsanto i dobio.
Naravno, nije nikakvo čudo da se na udobnim foteljama Monsanta i američke FDA izmjenjuju isti ljudi. I da znanstvenici koji s istinom izlaze u javnost budu proganjani. Primjer je gost ovotjedne NRZ, Arpad Pusztai, koji je britansku javnost obavijestio da je utvrđeno da štakori koji su jeli gmo krumpir obolijevaju od raznih crijevnih bolesti, pa je zato hebo ježa.
E je mi post dugačak, nisam se odavno ovako raspisala. Ali nisam još završila. Ustvari nisam baš kompetentna da spajam GMO sa teorijama zavjere, malo ću više čisto sa znanstvene strane.
Post je objavljen 02.02.2006. u 00:11 sati.