Da, ponovo se vratila. Pokucala je na vrata moje duše… Nisam ju htio pustiti, ali ona je bila nemilosrdna. Poput vjetrića koji lagano prolazi kroz stare drvene prozore ušuljala se, polagano jačala da bi se konačno isprsila i ispriječila ispred mene…
Ja ju gledam, i pitam:
- Tugo Iz Prošlosti, što radiš ovdje? Trebala si ostati ispod mog starog kreveta, u jednoj kartonskoj kutiji hermetički zatvorena debelim selotejpom s natpisom "Industrogradnja"… Tu sam se oprostio od tebe te sretan i zadovoljan nastavio svoj put.
- Bila sam usamljena, nedostajala mi je tvoja posebno ranjiva duša, koja je raj za mene, uz nju sam jačala, a na kraju ostavljena… Sjećam se onih noći kada smo zajedno provodili vrijeme u tvoja četiri zida, bili smo dovoljni jedno drugome. Nedostajao si mi. Soba je prazna otkako si otišao, peglanje tvoje mame nije zanimljivo… Zato sam odlučila krenuti za tobom, ali te nisam mogla stići. Ti si grabio hrabro naprijed u nepoznato, nisi se osvrtao na ono što si ostavio za sobom, a ja sam sve više zaostajala. Tada se je nešto promijenilo, zaustavio si se, a ja ugledala priliku. I sada sam tu, i neću te više pustiti da pobjegneš…
I pruži ona svoje pipke, prilijepi se za mene, dok me je halapljivo gledala svojim vatrenim očima. I držala me…
- Tugo Iz Prošlosti, odbij od mene! Nisi pozvana, ne želim te ovdje! Tvoje je mjesto u onoj kartonskoj kutiji, ti si svoju ulogu odradila, zadatak izvršila i počivaj u miru. A mene pusti, imam važnijeg posla nego baviti se s tobom.
- Malo sutra! Jedina osoba koja te može odvojiti od mene, daleko je, iza velikog brda u jednoj dolini… I misli na tebe, i želi te… Ali nije sada tu, i sada si moj… Ja ću ti praviti društvo dok čamiš u ova svoja nova četiri zida.
- Ne želim te, Tugo Iz Prošlosti… Molim te, odlazi.
I zadnjim atomima snage, odvajam se od nje. Ona shvati da naš suživot više neće biti moguć. Slomio sam joj srce. Tužno saginje glavu:
- Odlazim. Shvaćam da te više ne zanimam. Uvijek ću te se sjećati, i misliti ću na tebe. Doći ću te posjetiti s vremena na vrijeme, pokucati ću ponovo na vrata tvoje duše, načas te podsjetiti na stara vremena… Ali prebolit ćeš me. Jednom.
I uz lagani šum, napusti moje odaje, dok joj se rep dugo zadržao kraj mene. Načas mi dođe želja da joj stanem na rep, da ju zadržim, ali brzo odustadoh. Nije potrebno. Nešto mi govori da ću ju opet vidjeti. Ali, biti ću spreman…
Post je objavljen 01.02.2006. u 22:53 sati.