Volim U2. U stvari, da budem precizniji, jako sam ih volio. Svi smo nosili duge crne kapute imitirajući Bono Voxa (ne tako uspješno kako je u toj fazi to činio Jura Stublić), do besvjesti preslušavali njihove prve albume (definitivno mi je "The unforgettable fire" najdraži), čekali spot za "Pride" na TV-u, oduševljavali se njihovim političkim stavovima.
U "Rattle and hum" filmu Bono Vox govori o tome kako mu je dosta Iraca koji govore o Irskoj i pravima Iraca, a nikada u životu u Irskoj nisu bili. Sreća za Irsku i Irce da se nisu tamo vratili i onda im pametovali, ovo pametovanje na daljinu je bolje, sve dok ne učestvuju u njihovim izborima.
Nakon tog albuma i filma sve se promijenilo, krenule su glamurozne turneje i ono što su stvarali više nije bio rock'n'roll već po meni jeftino pozerstvo i samoreklama. Sve manje je bilo izvorne žestine i kvalitete, a sve više megalomanije, sve manje normalnih pozornica uz zvukove gitare i bubnjeva a sve više tehnologije,videozidova, sve manje iskrenosti, a sve više kiča i rasipanja novca, kupovanja dvoraca, sve više je bend postajao sam sebi svrha.
Pa sam ih lagano prestao slušati, i zaustavio se na "The Joshua Tree". Opet, to je subjektivno, na žalost planetarnu popularnost su stekli tek kasnijim albumima i diskoidnim smećem.
Iz ove kritike isključujem njihov politički angažman, pogotovo za veća prava zemalja Trećeg svijeta (iako je Afrika pradomovina homo sapiensa, i dalje ju zovemo Treći svijet?).
Prorijedio sam postove, u šetnje idem bez fotoaprata, a i sve rjeđe sam u gradu. Nakon jednog razdoblja kada mi se činilo da sam društveno angažiran i koristan, i da ukazujem na probleme koji me tište i da možda nešto mogu promijeniti, usljedilo je zasićenje i otrežnjenje. Iako je veći dio komentara i mailova koje dobijam afirmativan, raduje me i budi u meni nadu da nisam usamljen, da nas ima dosta koji vjerujemo u mogućnost promjene, malo sam se umorio.
Pomalo sam razočaran klimom u društvu. Čini mi se da je medijski i kulturni prostor opet zagađen rigidnim desničarenjem, odvratnim moralnim kreaturama i intelektualnim nakazama, ljudima nekhi prošlih vremena, i to me natjera da se zapitam koliko u stvari takvih ljudi ima?
Čini mi se da ih nema puno, ali su jako dobro raspoređeni, i medijski su fantastično pokriveni. Ulizice iz novina i s HRT-a fantastično obavljaju svoj posao (post Ovce).
I glasna manjina, (koja je sa njihove točke gledišta s punim pravom glasna, jer bore se za svoje nezaslužene i nezarađene privilegije, za amnestiju od svih gadosti koje su nam činili i još nam čine) terorizira većinu, nas koji šutimo. Opet marširaju malim ekranima neka lica kojima bi mjesto bilo barem u Lepoglavi, opet su novine pune onih koji bi trebali biti samo u crnoj kronici i izvještajima sa suđenja (a neki i jesu odatle, ali su se uvijek do sada izvlačili). Nečim se javnost treba zabaviti, a oni su uvijek pogodni za to.
Kada policija svoj posao radi kako treba, onda se smjenjuju nadležni jer su dirnuli u privilegirane, a kada ne rade svoj posao nego se tuku po narodnjačkim okupljalištima, nikom ništa. Još ispada da su dobri i krasni jer eto nisu pucali.
A opet se pokrenuo i as iz rukava, ukidanje 0 promila. Moram priznati da sam očekivao da će se to čuvati za gore situacije. Ili je možda situacija i gora no što ja to mislim?
Ako zagrebete ispod površine njihovih ispada, vidjet ćete da oni svi od toga jako, jako dobro žive, i manipuliraju apatičnom većinom. Uzalud naše nade da će to sve doći na svoje, da će oni sjahati i pustiti nas da živimo normalno i mirno, da su se dosta nakrali i da će se smiriti i maknuti, da su postigli što su htjeli i da će nas ostaviti na miru, oni su sve glasniji.
I nema ih puno, zaista ih nema puno, ali im se glas nadaleko čuje. A mi šutimo, i čekamo, i već su sve prije nas odveli...
I ono što nam je nekada bilo nepojmljivo, sada se s tim lagano mirimo, a to nije dobro. Postajemo apatični i apolitični, i kažemo neka, valjda tako mora biti. A ne mora.
Kao napol srušeno drvo ispred gradkse bolnice, prvi dan je izazivalo čuđenje, drugi dan već manje, a sada svi prolazimo pored njega i normalno nam je što ono stoji i nitko ga ne miče. Doduše, kad je bolnica u pitanju, i puno čudnije stvari se događaju a da na njih nitko tko bi trebao ne reagira.
Postavilo se pitanje na stranicama Ogulinskog lista treba li ukinuti komentare ili barem zahtijevati da se svi koji komentiraju identificiraju. Po meni, anonimni komentari su pravo i smisao internet zajednice, a to što se kroz njih provlače i uvrede i laži je sastavni dio igre. I na mom blogu se znaju zalomiti neargumentirani i uvredljivi komentari.
Čini mi se da ima ljudi koji po cijele dane ne rade ništa nego samo smišljaju kako bi nekom zagorčali život, kako bi ga uvrijedili ili barem iznervirali. Na žalost, kod mene im to često upali.
Ali uvijek se odhrvam porivu da takve komentare obrišem. Iako mi bude žao, ima postova na koje sam jako ponosan, za koje sam si dao puno truda i koji mi se čine dobrima, i onda dobijem stupidni komentar nakon kojeg se zapitam čemu ja to sve radim (tipičan primjer post Lelek sebra).
Isto tako, moji stavovi se ne moraju i ne trebaju poklapati sa stavovima posjetioca bloga, ali se kritike ponekad umjesto argumentima, podupiru uvredama i psovkama (Pravda i krivda)
Izgleda da su nekog od naših vrlih gradskih očuha zaboljeli komentari (iako priznajem da ih ima i uvredljivih, i po svoj prilici neistinitih, ali uvreda nije kakva je već od koga je) pa je prigovorio uredništvu Ogulinskog lista.
Obzirom da su naši političari javne osobe, i da predobro žive od bavljenja politikom, onda po meni moraju biti pod povećalom javnosti, i moraju biti izloženi kritici. I ta kritika kod nas na žalost mora moći biti anonimna, jer naši političari ne vole da ih se kritizira. I kad kažete i dokažete da je netko lopov, onda ga se ne progoni zato što je lopov, već ga se politički diskvalificira i onda on nije lopov već postane žrtva progona. I ispada da je kriv ne lopov, već onaj tko viče drž'te lopova.
I onda pojede vuk magare, stvari odu u zastaru, ako već prije toga pravosudni organi nisu zabrljali posao.
Lijepo je to organizirano, dobro su si podesili državu. Najprije zakonodavna vlast ne radi svoj posao kako treba već kako im paše i pogoduje istomišljenicima i sudruzima u krađi i lopovluku, onda ako oni već i naprave zakon koji je iole dobar, na redu je izvršna vlast koja se trudi da se lopovima ništa ne dogodi. Ako pak se i njima zalomi da nešto riješe, tu je sudska vlast koja većinu stvari uspije dovući do zastare, i nikom ništa.
Eto, to sve skupa su razlozi zašto su postovi malo rjeđi, zašto nema fotografija, ali kao što možete primjetiti ima dosta žuči. I zašto me svaka kolumna Ante Tomića u nedjeljnom Jutarnjem listu najprije razveseli, a zatim i rastuži, jer pogađa u centar naše surove svakodnevice.
Čini mi se da se cijeli današnji post može sažeti u jednu misao Martina Luthera Kinga:
Our lives begin to end the day we become silent about things that matter.
Na današnji dan 1650. umro Rene Descartes, 1898. u SAD izdana prva polica autoosiguranja, 1901. rodio se Clark Gable, 1931. rodio se Boris Jeljcin, 1943. Vidqun Quisling postao premijer Norveške (ako vam ime zvuči poznato u pravu ste, postalo je sinonim za suradnike okupatora i izdajnike vlastite zemlje i naroda), 1966. umro Buster Keaton, 1968. nastala fotografija iz današnjeg teksta (jedan od najupečatljivijih simbola brutalnosti rata, stanite mišem na nju za detalje), 1978. Roman Polanski napustio SAD zbog optužbi za seks s maloljetnicom, 1979. ajatolah Homeini se vratio u Iran iz Francuske (zanimljivo je kako uglavnom svi disidenti kada se vrate u svoje zemlje postanu znatno manje tolerantni prema neistomišljenicima no što su to bili režimi koji su njih progonili), 1984. David Stern postao komesar NBA lige.
From Father to Son the blood runs thin
See faces frozen still against the wind
The seam is split, the coal face cracked
The lines are long, there's no going back
Through hands of steel and a heart of stone
Our labor day has come and gone
And you leave us holding on
In Red Hill Town, see the lights go down on
I'm hanging on
You're all that's left to hold on to
I'm still waiting
I'm hanging on
You're all that's left to hold on to
The glass is cut, the bottle run dry
Our love runs cold in the caverns of the night
We're wounded by fear, injured in doubt
I can lose myself, you I can't live without
Yeah, you keep me holding on
In Red Hill Town, see the lights go down on
I'm hanging on
You're all that's left to hold on to
I'm still waiting
I'm hanging on
You're all that's left to hold on to
On to
We scorch the earth, set fire to the sky
Stoop so low to reach so high
A link is lost, the chain undone
We wait all day for the night to come
And it comes like a hunter child
I'm hanging on
You're all that's left to hold on to
I'm still waiting
I'm hanging on
You're all that's left to hold on to
Love slowly stripped away
Love has seen its better day
Hanging on
The lights go out on Red Hill
The lights go down on Red Hill
The lights go down on Red Hill Town
The lights go down on Red Hill
U2: "Red Hill Mining Town"
Post je objavljen 01.02.2006. u 22:30 sati.