Cucak i ja pijemo iste tablete, a žena ide doktoru…
Od nas četvorice mušketira za kavanskom stolom od prije neki dan, trojica smo operirani na ciferšlus i nosimo bay-passe. Četvrti je nositelj samo «Zlatne kune». To je poznati gospodarstvenik, predsjednik Uprave Dalekovoda Luka Miličić, koji se posljednje dvije godine zaredom okitio tom najvećem nagradom u našem gospodarstvu. Tri naprama jedan. Za stolom je, doduše, i peti, ali on se ne računa. To je samo Perica Bukić!
S obzirom na mladost i športski život, proslavljeni bi vaterpolist u ovoj priči trebao poslužiti kao metafora za onaj dio populacije na koju se sve učestalija bolest krvnih sudova i srca ne odnosi. Ali, vraga. Koji dan kasnije u postavu sam druge četvorice. Ovaj put, doduše, ne za stolom, nego za šankom u našem uličnom bircu. Uz mene kao vlasnika bay-passa, moj susjed Beli i konobar Damir imaju ugrađene, doduše, ne bay-passe, nego stentove. Nije drek, nego govno, kak bi se to u kafičkom žargonu reklo. I obojica su, kaj je najvažnije, duplo mlađi od mene. Četvrti od nas za šankom, Miki, nema ni bay.pass, ni stent, nego otkaz koji su mu u velikoj, i nekad slavnoj, firmi uručili kao tehnološkom višku. A ne znaš kaj je gore. Poznato je samo da je jedno i drugo sve učestalije i sve više odnosi svoje žrtve.
Spomenuti konobar Damir sa svojim ugrađenim stentovima sin je oca kojem su ugradili četiri bay-passa. Primjer je to koji ide na mlin tezi kako je riječ o nasljednoj bolesti. Prvi mi je na to ukazal nekad slavni stolnotenisač, sada već pokojni Žarko Dolinar. Cijeli se život bavil koronarkama. Živil je i radil u švicarskom Baselu. Ali je bil emotivno jako vezan sa svojim Zagrebom. Svako malo dolazil u Zagreb. I tak me jednog dana iz svoje Švicerije (njegova kovanica) nazove i veli kak je u nekoj novinskoj informaciji pročital da se spremam na ugradnju premosnica. Stari mi gospon svjetskog ugleda predloži da mu sutradan u kavanu u Jurišićevoj donesem cijelu povijest bolesti kako bi si malko poškical. Kad smo se našli, odmah mi je reko da me neće pitati za moje poroke, klopu, cugu i pljugu, nego me pita da tko? Tj., da tko mi je familiji boloval od koronarki? Izlaže mi svoju teoriju, do koje je doš'o dugogodišnjem istraživanjem, da je u toj bolesti devedeset posto presudan nasljedni faktor, genetika. Priznao sam mu da o tome nisam mislil, al mi se film na brzak odvrti. Deda (po mami) umro je u sedamdeset i šestoj od angine pectoris. Baka desetak godina prije njega od srca. A moj tata Valent doživil odamdeset i drugu i umro od druge bolesti, ali sam ga znal zateći kak kod malko većeg fizičkog naprezanja na dvorištu ili u vrtu kriomice gura tabletu nitroglicerina pod jezik. To je, dakle, to. I s tim se nije za igrati. Operacija u Krapinskim je jedino rješenje.
Nakon operacije osuđen sam na lijekove koje stalno moram piti I neke koje pijem povremeno. Količinski skoro da sličim svom kolegi književniku Branimiru Donatu, koji ima isto problema s koronarakama i srcem. Pitam ga da kak je, a on veselo uzvraća: «Odlično! Svako jutro redovito popijem svoju šeflju ljekarija»…
I onda slučaj našeg starog cuka Bonze. Kašlje i hriplje da se hoće zalihkunti. Vodimo ga našem bukovačkom veterinaru. Mladi bradati živinski doktor smjesta prokuži stvar. Veli: «Plućna kost. Tako zovemo bolest srca koju dobivaju stari psi». Preslušava ga i otkriva vodu oko pluća, kao posljedicu nepravilnog rada srca. Spominje meni poznati lijek: fursemit. S dodatkom tablete kalija, veli. Sve to imam u svojoj torbici s lijekovima. Pa eto, nek Bonzi posudim svoje tablete. I hoću. Samo da ne sazna moja doktorica Tina. Ili, nedaj Bog, ministar Ljubičić, koji bi me još mogao optužiti da neosiguranog cucka liječim na teret i tako osiromašenog HZZO-a. Ali tu nije kraj. U subotu u vrućem bazenu u Stubakima, moja Verica, nakon malko većeg naprezanja s malom Janom, požali se na bol u grudima. I na otežalo disanje. A oboje znamo za njene tegobe s kralježnicom. Da ne spominjem i temperatururu od trideset stupnjeva u bazenu. Na licu joj čitam strah. Očito je da joj se vrti po glavi: najprije ja, pa Bonzo, a sad je ona na redu. Za njezin mir predlažem joj da ode doktorici Tini po uputnicu za EKG. A kaj je onda s onom Dolinarovom tezom o presudnosti genetskog faktora, spominjem joj. Pa žena i muž, koliko znam, nemreju biti u krvom srodstvu. Na što mi uzvraća kiselim smiješkom. Kao da hoće reći kako mi ni Bonzo nije u familiji. Barem, veli, koliko ona zna…
Post je objavljen 01.02.2006. u 16:51 sati.