Kada sam se probudila, prvo sam se začudila što sam u bolnici, a ne u svom krevetu u Gryffindorskoj kuli. Ali kad sam se malo razbudila vidjela sam da je Tonša pored mog kreveta i da čeka da se probudim. Bilo mi je drago da ju vidim. Kada je primjetila sam se probudila sretno je uzdahnula. Rekla sam joj da hitno moram razgovarat s njom. Ona me samo začuđeno pogledala, ali mi je dala na znanje da sluša. Prvo sam počela: “Jučer navečer sam čula razgovor između ravnateljice i madam Pomfrey. U bolnicu su donijele Szabicu, kažu da ju je ugrizao vukodlak (Tony je ciknula, ali ja sam joj samo rekla da prvo čeka da završim) i da će ju premjestit u Sveti Mungo, što vjerujem da već jesu.“ Tony je prvo malo šutila, aonda je rekla: “Ne mogu vjerovati, a ko je taj vukodlak?“ Moj odgovor je bio izgovoren malo tužnijim tonom: “Ladockijeva nije rekla. Rekla je profesorima da će im reći u zbornici.“ Tonša je još uvijek bila zbunjena. Prvo smo neko vrijeme raspravljali o toj temi i nagađali ko bi mogao biti vukodlak. Ali onda sam se sjetila da sam rekla kako ću joj reći za Jamesa, pa sam polako počela; “Tony, trebam ti reći još nešto. Mislim nije ništa tužno, možda je čak i veselo na neki način. To ti govorim zato što si mi najbolja prijateljica, i molim te da to nikom ne kažeš.“ Ponovno sam utihnula, a Tony je osijetila napetost situacije pa me nutkala samo pogledom, a nije mi djelila glupe savjete. Nastavila sam: “Meni se već jako dugo sviđa James.“ Tonša je prestala disati, očito u šoku od činjenice da se meni sviđa James. Nije ništa rekla, ali ja sam nastavila: “Znam da hodam s Danielom. Njega volim isto. Ali ne znam koga volim više. Mislim James mi se duže sviđa i sve, ali i Daniel je divan. Vidi što mi je kupio.“ Pokazala sam joj naušnice od bijelog zlata sa safirima, a ona je samo ponavljala kako su divne. Još smo malo pričale, a onda sam se ja obukla i pošle smo u perivoj.
Vani je još uvijek bilo toplo. Kada smo došle u perivoj ja sam vidjela Daniela ispod jedne vrbe. Mislila sam otići do njega, ali nisam htijela s Tonšom, pa sam njoj rekla ovo: “Vidi, tamo ti je Marc. Odi do njega. Znam ja da se on tebi sviđa.“ Samo me pogledala s pogledom kojim mi je govorila da mi je zahvalna što ju tako dobro razumijem. A ja sam potrčala prema Danielu. Izgledao je nekako blijedo i izmoreno, a i imao je podočnjake. Obgrlila sam ga i pitala ga što radi: “Trenutno pišem zadaću iz Skrbi. Szabica će ih skupljat.“ Meni je izletilo, pa sam rekla: “Nemoraš to pisat, Szabica neće doći na predavanje.“ On me pitao kako to znam, na što sam se ja opravdala da jednostavno to osijećam, a on je ostavio svoju zadaću. Onda sam ga poljubila i rekla mu: “Moram ti nešto pokazat.“ Počela sam mijenjati dužinu i boju kose te boju oči i oblik usna i nosa, a on je samo pozorno gledao i čudaljivo upitao: “Zar si ti metamorfomagus? To je baš super.“ Još smo se malo zezali i ljubakali. Kada je došlo vrijeme ručka svako je otišao na svoju stranu, ali smo se dogovorili da se poslije ručka nađemo u Sobi potrebe.
Na ručku mi je stigla sova. Donijela mi je Dnevni prorok. Prelistavala sa ga kada sam najednom naišla na malen članak koji je imao totalno nebitnu ulogu u cijelom časopisu, a naslov je glasio: “Sturgis Podmore, pobjednik na natjecanju za mistera čarobnjačkog svijeta“. Nasmijala sam se i pozvala Johna: “John, slušaj ovo!“ Sturgis je bio Johnov tata. Počela sam čitati članak:
Gospodin Sturgis Podmore koji radi u Ministarstvu magije kao neizrecivac na Odijelu tajni neki dan se prijavio za natječaj za mistera čarobnjačkog svijeta. Vrlo je začuđujuča činjenica da se većina djevojka na kladionicama kladila baš na njega. Kada smo ga upitali kako se odlučio za takav potez njegov odgovor je bio: “Pa, samo jednom se živi!“
Još je bilo par takvih glupavih rečenica, a kada sam završila s čitanjem prvo je John počeo vrištat od smijeha, a za njim i Tonša, Žana, Marc i ja. Cijela Velika dvorana je to pratila jer smo sa svojom deračinom bili podosta upadljivi. John je rekao da to uopće nije istina i da Prorok stvarno zna nasmijati čovjeka.
Poslije ručka sam se našla s Danielom u Sobi potrebe. Soba je ovaj put bila skroz bijela i imala je prozore kroz koje je dolazilo sunce. Izgledala je baš svijetlo, veselo i nekako lijepo. Daniel mi je rekao da mora sa mnom o nečemu razgovrati. Pokušao mi je ispričati nešto, ali jednostavno nije mogao. Rekao je: “Mary, bojim se da me nećeš voljeti ako ti ovo kažem.“ Naravno, to je bila glupost, ništa nije moglo promijeniti moje osijećaje prema njemu, a to sam mu i rekla. Ipak mi nije imao hrabrosti reći to. Ja sam mu rekla da mi kaže kada skupi hrabrosti i da uopće nema veze. Poljubila sam ga i rekla da uopće nisam primjetila kako je vrijeme brzo prošlo, da ja moram ići. Morala sam se naći sa svojim trenerom. Dala sam mu još lozinku od Gryffindorske kule i rekla mu da dođe sutra ujutro u Gryffindorsku društvenu po mene da idemo zajedno na doručak.
U perivoju sam se našla s trenerom iz mačevanja. On je i sam čarobnjak, ne baš previše vješt, ali je zato dobar mačevaoc. Trebali smo se dogovoriti za par stvarčica i oko mojih turnira koje imam. Rekao mi je da slijedeći vikend imam Budimpeštu. Malo sam se razveselila. Napokon ću vidjet svoje bezjačke frendice s mačevanja. Ivu i Emu nisam vidjela od četvrtog mjeseca. I baš su mi nekak falile. Rekao mi je trener i da neću izostat iz škole. To mi je bilo drago za čuti. Već sam i ovako i onako izostala iz škole previše. S trenerom sam ostala još raspravljati o svojoj opremi i rezultatima Hrvatskih prvakinja (svi moji frendovi s mačevanja su iz Hrvatske). Onda sam se morala otići naći s Tonks da odemo kod Jamesa u posjet.
Kada sam ušla u Tonksin kabinet tek sam tada shvatila da nikada nisam vidjela njezin kabinet. Bio je nekako sav kričavih boja i nekako sav šaren, a stvari su bile pomalo neuredno posložene. Možda ovo zvuči malo jadno, ali njezin kabinet je izgledao bolje od bilo kojeg profesora u Hogwartsu unatoč tome što je bio neuredan. Bio je nekako veseo, baš taman za ono kako ja mislim da bi profesorski kabinet trebao izgledat. Profesorica Tonks mi je rekla da ćemo otići putoključem. Bio je već spreman. Kao putoključ nam je poslužio jedan čisti pergament. Stavila sam prst na pergament kada je Tonks počela odbrojavati: “Tri, dva, jedan i...“ Poletili smo. Osjećaj nije bio baš ugodan. Osijećala sam kao mi tijelo samo prolazi kroz zrak. Za par sekundi stigli smo na naše odredište. Sveti Mungo je bio pun ljudi. Mi smo prišli ženi na recepciji da je upitamo gdje se može posjetiti Jamesa Blaira koji je doveden u ovaj četvrtak. Ona nam je odgovorila: “Soba 106 na Traumagičnom odjelu u prizemlju. Dalje...“ Zaputili smo se prema sobi. Nisam mogla dočekati da vidim Jamesa. Kad smo stigli do sobe u njoj je bilo malo pacijenata. Osim Jamesa tamo je bila još jedna žena koja je nepomično gledala u plafon, izgledala je mrtvo. I bio je još netko, ali bio je zaklonjen sa zavjesama, pa ga nisam mogla vidjeti. Poletila sam ravno Jamesu. Bio je hvala Bogu budan i vjerojatno nas je očekivao. Njegovi roditelji su bili tamo. Kada sam došla prema njemu počela sam ga grliti i rekla: “Kako mi je drago što si dobro!“ Nakon toga smo svi počeli veselo razgovarati o nekim bezveznim temama i tako. Nakon dvadeset minuta takvog razgovora James ih je sve zamolio da izađu jer mora razgovarati sa mnom. Kada su svi izašli on je počeo: “Znaš Mary, ja nisam pao s metle sam od sebe. Neko me srušio s metle čarolijom. Vidio sam tko je to. To...“ Ja sam mu upala u riječ: “Znam sve. To je bila Narcissa Malfoy. Jel je?“ On me čudno pogledao i rekao: “Da, ali kako ti to znaš?“ Počela sam govoriti: “Pa, imala sam nekakav čudan san. Uglavnom sanjala sam cijeli događaj i vidjela sam sve što se dogodilo uključujući i tko te srušio i kako.“ Nakon toga smo još malo prokomentirali to sve. Nakraju sam ga još malo izgrlila, koliko sam mogla pošto su ga leđa strašno bolila, barem je on tako rekao. Poslije toga sam pozvala i sve ostale natrag unutra. Tonks i ja smo se još mmalo pozdravile par minuta, a onda smo zaključili da bih mogli krenuti. Kada smo izašli iz sobe pitali smo dežurnu vidaricu na tom odijelu kada on može van iz bolnice, a ona je reklada će ga sutra otpustit. Mislila sam da je to super. Jedva sam čekala da se i to dogodi.
Kada smo se vratili iz bolnice ja sam odjurila u društvenu prostoriju. Tamo sam Marcu, Johnu, Tonši, Žana Leni, Leeju i Joeu ispričala sve što se dogodilo. Lee i Žana Lena su cijelo vrijeme bili zagrljeni. Bilo mi je malo čudno, ali dobro. Počela sam im pričat. Izostavila sam par dijelova, zapravo samo jedan. Mislim, onaj kad sam sanjala što se dogodilo, a to je bila istina. Na Leeja i Žana Lenu se nisam obazirala dok već po ko zna koj put nisu prekinuli moju priču nekakvim šaputanjem jedan drugom na uho. Zato sam ih kroz smijeh pokušavajući zvučati ozbiljno upitala: “OK, što se ovdje događa?“ Onda sma čula njihovu predivnu priču kako oni hodaju i tako dalje i tako dalje. Uglavnom, onda smo se dogovorili da ćemo poslije večere svi doći pisati zadaću zajedno u Sobu potrebe.
Na večeri se nismo baš previše vidjeli. Lee i Žana Lena su se tamo ljubakali i ko zna šta, uglavnom bili su sami za sebe. Joe i John su ocijenjivali cure iz drughih domova, barem koliko sam ja shvatila. A onda smo Tony i ja fino mljele nešto tek toliko. Za večerom je preko puta sjedila jedna cura. Upoznali smo se s njom. Na četvrtoj je godini. Zove se Joanne Jenkins, mislim, ali nam je rekla da ju zovemo J.J. Baš fora. Cura je totalno simpa. Malo smo se zezale s njom i dogovorile smo se da ćemo se još koji put naći s njom jer je cula totalno super. Ona nas je pitala što radimo poslije večere, tako da se možemo družiti. Tony i ja smo joj rekle kako ćemo učiti u Sobi potrebe s ostatkom društva. Ona nas je pitala da li može s nama. Rekle smo da može. Začudilo me što je znala za Sobu potrebe. Za to je znalo samo malo ljudi. Dobro, zapravo puno s moje godine zato jer smo mi djelili sve takve tajne među sobom. Uglavnom kada smo završile s večerom zajedno s J.J. smo krenule prema Sobi potrebe.
Na putu prema Sobi potrebe smo naletili na one ispitivače koji nas trebaju ispitivati na ispitima. Oni su nam rekli da bi trebali poći u krevete jer je već kasno. Mi smo rekli da smo se tamo i zaputili. Malo smo lagali, ali što sad... Kada smo došli do Sobe potrebe već su svi bili tamo. U sobi je na sredini bio jedan veliki okrugli stol, a oko njega sve police s knjigama i sličnim. Taman ono što nam je trebalo da učimo u miru. Kada sam dovela J.J. svi su Tonšu i mene blijedo gledali, pogledima me pitajući tko je to. Samo John nije buljio u mene nego u nju. Mislim da mu se svidjela. Rekla sam im da sam J.J. upoznala na večeri i da je ona totalno super i tako. Počeli smo učit. Mislim da se svima J.J. svidjela. J.J. i ja smo našle neke knjige o Obrani za napredne, pa smo zajedno vježbale, a onda smo počeli pripravljati i neke zabavne napitke. Napravili smo jedan bezbojni napitak, ali tko ga popije on će dvadeset četri sata biti hiperaktivan, a napravili smo i protu napitak. Napitak se zvao Activiens. Napitak smo obadvije isprobale. Kada smo ga popile počele smo trčkarati po svugdje i bezveze pričati. Radile smo sklekove bez razloga i vrtile se po cijeloj prostoriji pjevajući. Kada smo se vratile u prvobitno stanje samo ssmo se nasmijali tome. Na sastanku za učenje je bilo baš super. Kada smo došli u društvenu prostoriju natrag onda je J.J. otišla u svoju spavaonicu. Žana Lena i Lee su zajedno otišli u mušku spavaonicu spavajući zajedno u krevetu. To je brzo išlo, mislila sam si. Već spavaju u istom krevetu, a tek su prohodali. Ma, oni su nešto mutili već prije. Zaspala sam sa sretnim mislima, a snovi su mi bili još ljepši.
Post je objavljen 01.02.2006. u 11:42 sati.