Ova moja je bila kučka. Definitivno. Znao sam to čim sam je ugledao. Imala je plave obrve, plave dlake ispod pazuha i trideset godina…više od mene.
Ima nešto u tim plavušama. Ima nešto na starijim ženama, unatoč smežuranoj koži na vratu i dudastim bradavicama. Ne znam točno zašto, ali mi pašu.
Pokazivala me je prijateljicama po knjižarama i galerijama kao da sam novi auto. Bio sam uščuvan, neiskvaren, željan novih obzora – samo toči i vozi. Ona me je vozila po brdima, po gradskim parkovima, jednom na more i više puta u svoj stan na Šalati, kad bi joj muž bio na putu.
Nismo pričali puno, nismo imali o čemu. Nije gnjavila problemima, nije pitala o čemu razmišljam i da li je volim. Nije me pitala ništa, čak niti ime. Vjerojatno nije htjela opterećivati mozak suvišnim podacima. Čuvala je hardver, jer je već počeo štekati, a rezervnih dijelova nije bilo. Čuvala je sve osim pice. Nju je dijelila velikodušno, uživajući u darivanju kao Djed Mraz za Božić. Čak se i smijala slično. Znala je točno što želi ili je barem meni izgledala tako.
Onda je jednom, mjesec dana nakon nogu, digla i ruke od mene. Prevelika kilometraža, rekla je. I da ostanem zdravo i ne zovem je više. I da ne brinem puno, jer život počinje tek u tridesetoj.
Tužna priča. Da nije smiješna, bila bi tragična. A smiješna nije, barem ne meni.
hreno
Post je objavljen 01.02.2006. u 11:37 sati.