Mnogo puta sam dobivao kritike, zamjerke da je moj blog previše "filmski", a premalo ljudski. Tu sam navadu u nekoliko puta prekinuo, i to barem za mene s uvijek dobrim razlogom.
Iako meni osobno ne treba ispirka za ovaj postupak, i oni koji su me imali prilike upoznati mimo bloga znaju da sam itekako čovjek od krvi i emocija ovaj put koristim priliku da izuzetno personaliziram blog (nešto slično kao i u slučaju Danijela Subanovića) te sam blog privremeno izbacim iz sfere apersonalnosti.
Naime naslov posta je dobro poznata stara latinska o prijateljima i nevolji te se na moju iznimnu sreću i ponos ponovo obistinila u ovim mjesecima najtežih dana mojeg života.
Dakle po ko zna koji put sam spoznao da najveću vrijednost u životu ćeš imati osim pouzdanjem u vlastitog sebe i u prijatelje.
Ovaj put mogu istaknuti jednu od primus inter pares, prijateljicu koja mi je izuzetno pomogla (to čini i dalje) te joj i na ovaj način još jednom želim zahvaliti od srca te čestitati na položenom zadnjem ispitu na faksu (koji je nekako uvijek najteži) i skoroj neumitnoj diplomi !
Semper fidelis amice tuus Žaklina!
p.s. sorry na patosu ali on je neizbježan!
Post je objavljen 31.01.2006. u 18:40 sati.