Ma, neću dužiti i ponavljati jednu te istu stvar u svakom postu, ali…
Popizdila sam na prvom razgovoru jer mi jedan prosjedi gospon veli kak on mene ne vidi na tom radnom mjestu jer sam ja, jelte, kakti preambiciozna i da ću biti nesretna. On ne bi volio da njegova kćer završi fakultet i onda radi posao SSS-a (yebe se meni za to) i tak… kakti, ne bu to utjecalo na odluku porote, ali je i on u njoj i on će iznijeti svoj stav! Mrzim kada mi ljudi sude kao da me znaju, a nemaju o meni pojma! POJMA!!!!! Fuj!
Onda slijedi razgovor sa psihologom, onak iscrpan. Iskrena da vam budem (onak da vam šapnem na uho) mislim da nisam uravnotežena osoba jer me ženska cijelo vrijeme gledala i ispuštala zvuke nalik na :-hmmm,mhm,hmmm! Onda mi je dala nekakav kofer u kojem svjetlucaju neke diode i razno razne pizdarije i to sam nekaj trebala stiskat. Kofer je zapištao i žena me poslala doma! Kaj sad? Sam normalna, ili kaj?
I u svom tom njesru ipak ima svijetlih momenata. Onak, u toj životnoj gužvi naletiš na osobu koja te razumije. No dobro, možda i ne razumije, ali posjeduje toliku snagu da te sasluša i klima glavom u znak odobravanja (možda to nije bilo odobravanje, ali je meni lakše živjeti sa spoznajom da je to bilo baš tako kako ja interpretiram). Uh! Na trenutak se osjećaš kao da nekuda ipak pripadaš. Dobar je to feeling, zato…hvala ti na njemu, hvala ti na svemu danas. Kao što sam dolje svima napisala- baš mi je to trebalo. No, samo sam tebi mogla zahvaliti in vivo. Grazie maestro! (moj naklon)
p.s. (ovo pišem u 16:33)
pa yebem im ja sve (da oprosti puk) evo sad su me zvali iz jedne firme i obavili psiho test putem telefona....ne mogu višeeeeeeeeeeeeeeeeee! moram sutra na razgovor (nevjerojatno, ali valjda sam im djelovala normalka).....upomooooć, upomoćććć (ne urlam to ja, samo cvilim)...
Post je objavljen 31.01.2006. u 15:43 sati.