Ako umjesto čokolade dam jabuku, hoću li biti bolja?
Mrzim stvari i situacije na koje ne mogu utjecati.
Na primjer kad se lijepo obučem, nabacim cipelice od brušene kože i velike sunčane naočale, a vani pljusak.
Kad veselo ušetam u poštu, cupkajuću s noge na nogu kažem "dobar dan" a dočeka me namrgođen pogled.
Kad me netko odluči kazniti zbog nečega što nisam skrivila - a moćan je i može to.
Kad odlučimo krenuti na put a ispred nas kolona auta jer je prvi u koloni vozio pijan.
No više od svega mrzim, odnosno ne volim neke promjene koje primjećujem na svom djetetu, a ne znam ih promijeniti.
Kad je Tiji bio beba, zamišljala sam idiličan svijet:
Kućica u cvijeću, na plaži pored mora, morski povjetarac i nas troje kako se igramo u dvorištu (točnije, oni se igraju a ja u ligenštulu čitam novine - bože, jesu Dalmatinci lijeni, to je strašno)
Svi smo zdravi, veseli, neopterećeni, hranimo se plodovima iz našeg vrta, rekreiramo se okopavanjem lijehica i tako to.
No u stvarnom svijetu stvari ponekad izmaknu kontroli, pa se nečesto desi da nas naši snovi i maštanja uguše i sjednu nam za vrat napominjući nam da su tu, samo trebamo posegnuti za njima.
No ne možemo, jer snovi nisu ni svjesni koliko su teški i neizvedivi.
Pa provedemo dan ispred monitora dok nam dijete gleda u potiljak, obećamo mu priču koju on kasnije ispriča svojoj umjetnoj bebi s kojom spava, pa umjesto voćke dobije čokoladu jer je čokoladu lakše oguliti, a umjesto skuhane juhice i lešo mesa dobije jaje u oko, pardon, NA oko jer mama zaista nema vremena baš sad kuhat ručak.
Ono što je dobro u cijeloj priči je da je moj Tiji sretan, jako sretan.
I zdrav je i vesel i ne iskače iz tablica primjerenih njegovoj dobi (a klela sam se da ne želim školski primjerak djeteta)...ali ponekad se pitam, najčešće kad bdijem uz njegovu kolijevku prolijevajući suze nad našom sudbinom, griješim li?
Hoću li se jednom kajati?
Hoću li jednom požaliti što umjesto da s njim slažem slagalice, sjedim za kompjuterom i pišem nova pravila za forum?
Jesam li dobra mama?
To je pitanje koje mi vječno treperi nad glavom.
Jesam li ja uistinu dobra mama?
Hoću li mu uspjeti usaditi životne vrijednosti i mudrosti u glavu ili to ipak nije najbitnije?
Utješite me molim, recite mi kako smo danas svi takvi jer smo izstresirani (op.a. pod stresom), jer nemamo vremena, jer smo umorni, tromi, debeli, bez kondicije, s lošim prehrambenim navikama i lošim vrijednostima?
Volim imati makar prividan osjećaj da kontroliram stvari.
Da se ne moram vraćati u kuću zbog iznenadnog pljuska, da me službenica u pošti dočeka s osmjehom, da me nadređeni nagradi zbog odanosti i da ljudi ne voze pijani i ne čine zlo sebi i drugima.
Ali iznad svega, želim da me dijete jednom zagrli i iskreno kaže: "mama, ja te zaista volim, hvala ti što si takva"
Jel i ovo zadnje samo san?
P.S. Korištenje fotografije dozvoljeno je ISKLJUČIVO uz dozvolu autora- mene.