Oprostite na ovako sumornom tonu...ali silom prilika misli su mi ovih dana bile vezane za tu temu...umrla mi je baka...Bila je bolesna već 2 mjeseca...i svi smo očekivali njezinu smrt...ali me jako pogodila...a mislila sam da sam se pripremila na to...ali valjda se za Smrt ne možeš nikako pripremiti...ona to ne da...želi te šokirati...
Tako sam otputovala kući...kad sam ušla u sobu gdje je ona ležala briznula sam u plač...nisam se mogla zaustaviti...I onda još ta sva gužva koja je trajala 2 dana...samo netko dolazi...nešto se priprema...ne stigneš ni tugovati od silnih obveza i običaja...Sigurno je prošlo stotinjak ljudi kroz našu kuću...I ti silni običaji...ali sad je sve prošlo...ona počiva i u miru...barem se više ne pati...
To me potaklo da razmišljam o smrtnosti...ne bojim se smrti...stvarno nije mi to nešto što sa strahom čekam...mislim da nakon toga ide spokoj...ali se bojim umiranja...bolnog...mučnog umiranja. Nadam se da kad dođe moje vrijeme da napustim ovaj život da će to biti spokojna smrt...Ali još odavno imam neki osjećaj da ću umrijeti mlada, da neću dočekati starost... ne znam zašto me obuzima taj osjećaj...
I zamislite...baka je umrla 24.1, a i druga mi je baka umrla 24.1 na isti datum prije 9 godina...a zet od ove bake (ona je tatina strina, nije mi bila prava baka ali je živjela s nama) je umro na taj datum prije 2 godine...slučajnost ili neka morbidna sudbina?? Ne znam ali ako mi još netko umre na taj datum...
I zamislite, a to je datum i moje godišnjice sa dečkom!!! Je li je i to morbidna slučajnost...ne znam...Tako da sam je saznala za moju baku dok sam bila sa dečkom...bio je tako drag...tješio me skoro cijelu noć...grlio me i brisao mi suze...rekao da će cijelo vrijeme biti u mislima uz mene...to je nezamjenjivo...Kad budem u malo boljem raspoloženju pisati ću vam o našoj godišnjici...Do tada pozdrav...
Post je objavljen 30.01.2006. u 23:40 sati.