Denot popoleka se brise i otpatuva za da go presretnat nekoi drugi luge.Zaminuva i posledno nesto od mene, a ti seuste ostanuvas posakuvan vo gradite na utrinskiot zrak koj me osvetluva i mi budi novi zelbi i sekavanja.
I dodeka gledam nekade tamu na ulica, poleka utroto me obvitkuva i naoga toplo zasolniste vo mojata pregratka.Go otfrluvam sekoj del od sebe i mu posakuvam dobrodojde vo racete na novite senki doveani so vcerasniot veter.Poglednuvam vo negovite oci i gledam solza.Cudno.Utroto e premnogu gordo za da ja opise svojata vistinska priroda.Nezno go pregrnuvam i mu nudam uteha za koja sum popotreben od bilo kogo drug.Sonceto veke pocna da gi ispruza svoite prsti i da zaigruva so sekoj ritam na nasite srca.
Posebnosta na ovoj den e fantasticna.Ja pee himnata na nasata ljubov.Te pozdravuva.Te bara nekade zad mene so nadez da ti podari sjaj i toplina, no tebe te nema.Izguben nekade vo minatoto i vo nekoi denovi koi trebase uste odamna da gi zapecatam i da gi zatvoram vo knigata na nepostoenje.No slednoto minato bez somnenie ke bide ona sto trebase da bide prethodnoto
Post je objavljen 30.01.2006. u 22:52 sati.