Ludilo koje osjećam, u vlaku misli koji mi prolazi glavom nikad ne staje na stanici, ako stane znam da će to biti kraj.
Kraj pobune protiv sistema i analize.
Makar lud uvijek živ, živ, živ .......
Žut ali živ
Crocea mors
Ex Calceliberace
Zadnji, poslijednji ali i prvi
novorođeni luđak ovog novog poretka
Krećem danas na poslijednje putovanje sa kojeg nema povratka, predosjećam
idila se bliži.
Nikad bliži ultimativnom cilju svakog svjesnog bića privatne misli
Moje misli su samo moje
Ubojica ili samo ubojica, pitanje je sad samo kojom brzinom napredujemo tj. koji brže napreduju.
Iscjelitelji, duhovno tj. spiritualno vodstvo SRANJE.
U nekoj D&D maniri imam bodež ranjavanja u glavi, u srcu
Strpljenje mi je pri kraju. želim završetak onaj ultimativni u biti priželjkujem ga. Žudim za njim.
Smrt shvaćam kao ne postojanje, a postojanje apriori odbijam.
Male misli malog, slabog, neborbenog čovjeka. Totalno sranje, moje ludilo me jede, guta, razapinjem sam sebe na križ.
Mrzim sve parove zato što nemam svog para istina je za 25 god. ne želim živjeti sam, zato rađe ne živim. Ne želim živjeti ovakav život, a kasno je da ga mijenjam. Nikad nisam osjećao ovakve stvari kakve sad osjećam mrzim sebe mrzim nju otmičarku makar sam u biti cijele stvari ja otmičar, mrzim sebe. Mrzim pomalo i NJU.
Ali sebe doista prezirem.
Molim a nemam koga, više nikad nikog. Sloboda ultimativno sranje, nikad neću biti slobodan. Nikad.
Uvijek ću imati to sranje na duši. Uvijek ću se pitati dali sam mogao drukčije, šta je trebalo biti drukčije.
Da nismo tog 9.1.2004. trebali ići van nisam trebao imat novce, trebao si živjti zbog mene ne živiš ali zbog mene ne žive ni tvoja djeca, unuci. Možda.
Trebao sam više sa tobom razgovarati, trebao sam znati, trebao sam biti tamo, trebao sam spriječiti.
Ispričavam se svim mogućim budućim naraštajima, njihovim i mojima.
Post je objavljen 29.01.2006. u 19:40 sati.