Neki dan stojim na pustopoljini, uokolo ni travke a kamoli pasa, bura dere, ja se smrzavam. Dečki od hladnoće poskakuju, tapšu rukama, lako ti je njima kad imaju rukavice, ja svoje zaboravila doma pa se usukala ko kornjača u oklop. Samo nos viri.
Velim ja: Dečki jel vi osjetite plin? Oni me blijedo gledaju, pa se pogledaše i međusobno.
Ma dečki ne taj plin! Jooooj! Plin, plin! Propan-butan, ukapljeni, ruski, ovaj iz boce! Smrdi plin dečki, kako ne osjetite da smrdi plin!!!–gotovo ih napadnem ja, a oni me tek sad počeše blijedo gledat.
Davi , davi plin! Pa ne mogu vjerovat da ga ne kužite! –uporno ja, a okolo ko što velim ni pasa.
Koji plin plin te jebo, ko će dat plin u ovoj vukojebini!?! –zalamataju rukama oko sebe, ma vidim i ja da ode kuaca tebe nema fala lipa nisam ćorava ali šta ću ja kad meni smrdi pliiiiin, šutnem zahrđalu konzervu mesnog nareska i luđački počnem piljit u horizont tražeći eventualni tajno izgrađeni plinovod kadli tamo – cisterna! Uvatila san te majku ti plinovitu! Jedno na 500 metara zračne linije, cestom je milila cisterna za plin!
Plin! –trijumfalno uperim kažiprst ja. A njih dva zakolutaše očima.
A nije da imam Kleopatrin nos, nije doduše ni manekenski, ali ajmo reći ovako: moj je srednje krumpirasti gomoljčić moj po-nosić. Ili što bi Cyrano ponosno opjevao: “Know that I glory in this nose of mine, for a great nose indicates a great man – genial, courteous, intellectual, virile, courageous – as I am.”
Da razjasnimo tajnu tog super njuha, vidite, ovo je bio jedan od klasičnih primjera čudesnih mogućnosti ženskog roda. To su one iste čudesne mogućnosti koje trče za vama po kući i histerično zahtijevaju da promijenite čarape koje ste jutros mijenjali: Smrde ti čarape! Smrde ti čarape!! Smrde ti čarape!!!
To su one iste čudesne mogućnosti koje vam se znaju prilipit za vrat i tako vas prilipljene pratit po stanu: Ajme šta ti je dobar parfem! Ajme šta je dobar!! Ajme šta je doooobar!!!
Ili upravo suprotno tome, bježat od vas ki vrag od tamjana: Smrdiš ki kuga! Šta se nisi opra!? Smrdiš! Smrdiš!! Smrdiš!!! –otvarajući pri tom sve prozore iako je vani ispod nule: Ti uopće ne koristiš deodoran šta san ti ga ja kupila! Ti mene ne vooooliiiiiiš!!! –da bi zatim SuperNos briznuo u nekontrolirani plač, pobigao u sobu i tresnuo vratima, ostavljajući vas onako jadne zbunjene da sami sebi za provjeru šmrknete pod pazuh, iako znate da ste se jutros istuširali i uopće vam nije jasno koji joj je sad kuac???
E pa dečki moji, nije kuac nego – nos! SuperNos ko što rekoh, čudesna mogućnost ženskog roda koja se tu i tamo javlja. Otrpite dečki tih par dana, perite se i više no što je potrebno, mjenjajte čarape ako treba i nekoliko puta dnevno i ne kuhajte zelje pobogu ili njoj ne dajte da ga kuha, sve za ljubav svoje drage, svoga kućnog SuperNosa, koja jadna nije kriva za svoje čudesno stanje.
Krivi su hormoni, vrag im sriću odnija. Hormoni! U stanju su od obične žene napraviti lovačkog ptičara, sposobne da na kilometre nanjuši/nasmrdi voće, povrće, općenito sve što se kreće, ne kreće ili zagoreno mliko: Ovaj zid, mandarina, boja, stolica, žlica, lampa, tepih, čaša, pločica, pijat, salama, kruh, krafna smrde, smrde, SMRDE!!! A vi ćete se i dalje zbunjeno češkati, osupnuti tim super ´sve-smrad´ njuhom, no i zahvalni što joj smrdi sve drugo, ali fala bogu za sad ne i vi.
A za utjehu, SuperNos vam tu i tamo može dobro i doći:
Beremo masline, uokolo polje dokle pogled seže, nigdje kuće a kamoli pasa, bura dere, ja se smrzavam. Dečki od hladnoće poskakuju, tapšu rukama, lako ti je njima kad imaju rukavice, ja svoje zaboravila doma pa se usukala ko kornjača u oklop. Samo nos viri.
Velim ja: Dečki jel vi osjetite pečenu janjetinu? Oni me blijedo gledaju, pa se pogledaše i međusobno.
Smrdi janjetina dečki, kako ne osjetite da smrdi janjetina!!!–gotovo ih napadnem ja, a oni me tek sad počeše blijedo gledat: Pečena janjetina? Šta pričaš ženo božja!? Ko će dat janjetinu bog je dao, a i da jest janjetina ona može samo mirisat!
Ali davi , davi me janjetina! Pa ne mogu vjerovat da je ne kužite! –uporno ja, a okolo ko što velim ni pasa.
Koja janjetina janjetina te tuntlavu, ko će dat janjetinu u ovoj vukojebini!?! –zalamataju rukama oko sebe, ma vidim i ja da ode kuaca tebe nema fala lipa nisam ćorava ali šta ću ja kad meni smrdi, šutnem grabljice za branje i luđački počnem piljit u horizont tražeći eventualni tajno izgrađeni janjovod kadli tamo – oderana koža! Uvatila san te majku ti janjeću! Jedno na 500 metara zračne linije, uz cestu se njihala oderana ovčja koža!
Janjetina! –trijumfalno uperim kažiprst ja. A njih dva osmijeh od uha do uha.
Cyrano mon amur, za kraj, ožeži: "My nose is Gargantuan! You little Pig-snout, you tiny Monkey-Nostrils, you virtually invisible Pekinese-Puss, don't you realize that a nose like mine is both sceptre and orb, a monument to me superiority? A great nose is the banner of a great man, a generous heart, a towering spirit, an expansive soul - such as I unmistakably am, and such as you dare not to dream of being, with your bilious weasel's eyes and no nose to keep them apart! With your face as lacking in all distinction - as lacking, I say, in interest, as lacking in pride, in imagination, in honesty, in lyricism - in a word, as lacking in nose as that other offensively bland expanse at the opposite end of your cringing spine - which I now remove from my sight by stringent application of my boot!"