Marketing
Strašne zvijeri
Pročitala sam negdje da su protivnici nošenja odjeće od pravog životinjskog krzna zapravo teški licemjeri. Svi oni prvom prilikom ubijaju žohare, skakavce, smrdljive martine, i ostala gmižuća i leteća bića koja su manja od njihovog dlana ili stopala. Ja iskreno mislim da se u današnje vrijeme čovjek može sasvim dobro zaštiti od hladnoće ne prekrivajući svoje tijelo oderanim životinjskim krznom.
Nikad, ama baš nikad, nisam ubila ni jednog kukca koji je zalutao na moj balkon ili u moju sobu. Podno mog nebodera prostiru se livade i polja prepuna života. Sva ta mala leteća bića redovito se nakon za njih dugog leta do šesnaestog kata, požele odmoriti na mojem cvijeću ili čak na mojem namještaju. Dođu s punim povjerenjem, a ja bih trebala zgrabiti prvi predmet i svom snagom se obrušiti na strašnu zvijer; slušati kako krcka njeno opasno, zastrašujuće tijelo; gledati kako njeni životni sokovi prskaju po prekrivaču na koji ću kasnije ponosno sjesti.
Te male životinje osjećaju tko im je prijatelj. Uvijek strpljivo čekaju da odem po fotoaparat, a onda mi pune taštine okreću svoj bolji profil. Volim snimiti njihove nožice, sjajna krila, čudesne oči koje me s fotografija prodorno gledaju. Nažalost, nisam baš najvještija fotografkinja, ali ipak… mene veseli.
U tekstu koji spominjem u prvoj rečenici piše i ovo: svi ti krznomrsci, veliki ljubitelji životinja, u kući žele samo rasnog psa ili mačku. Ja nemam ni psa, ni mačku. Previše su mi dragi da bi satima ostajali sami zaključani u stanu. Strašno mi je iz dana u dan slušati očajno zavijanje pasa iz praznih stanova u mojem neboderu.
Nadam se da se nitko neće osjetiti ni prozvan, ni uvrijeđen, nikad ne bih hodala ulicom noseći sprej s neperivom bojom u ruci, ne mrzim ljude koji među svojom odjećom imaju prave krznene kapute, samo želim reći da mislim da nisam licemjer.
Post je objavljen 29.01.2006. u 12:24 sati.