Prije nekoliko minuta je bio potres. Mogla mi se kuća urušiti i mogla sam biti sravnjena sa zemljom. ="Prah si bio, u prah ćeš se pretvoriti"=
A ja sam mogla postati palačinka. Koja šteta. Pa zapravo i ne, još jedan propalitet manje i to je to. Savršeno jednostavno. Jednom je jedna moja prijateljica rekla: Zašto uopće jedemo kad ćemo sve posr..? Nije imala pojma kako je teško i vječno pitanje postavila.
Ne želim više pričati, nemam volje, snage, živaca ni inspiracije. Pročitajte ovu pjesmu, napisanu prije deset mjeseci. Napisanu za nekoga tko mi sad gotovo ništa ne znači. Ali nekad mi je značio užasno puno. No to uopće nije važno. Zapravo, kad bolje razmislim, malo stvari jest.
Ti i Ja
Kao dvije zvijeri smo,
Krvoločne, prestrašene, zvijeri.
Nemilosrdno se grebemo, uništavamo do kosti.
A odveć smo slabi, preslabi,
Za takvo nešto.
Uništeni vlastitim strahovima,
Jedino što želimo je povrijediti suparnika,
A nismo svjesni svoje iznemoglosti.
Nanoseći bol,
Pokušavamo se riješiti vlastite.
A to je nemoguće.
To je jednostavno nemoguće.
Post je objavljen 28.01.2006. u 21:37 sati.