imam potrebu jedan dio izbacit iz sebe, samo je problem odlučiti koji. toliko toga lijepog i tužnog istovremeno mi je u glavi da se moram odlučiti za temu, ako ne mislim pisati cijelu noć that is.
neobično je to...niti jedno od nas se nije sjetilo te godišnjice a obilježili smo je na divan način...
ja s mislima potpuno u tvojim, tih nekoliko dana i tvoje misli bile su kao melodija koju su pratile moje, nekad u tercama, nekad u sekstama, a nekada su pjevale isti, predivno smirujuć i dubok ton.
tek kasnije sam se sjetila te obljetnice. bila sam ganuta da je život odabrao baš taj trenutak da mi pokaže pravu istinu o tebi i da me utješi.
danas sam sretna. onoliko koliko čovjek može biti kad zna da će ta ljubav živjeti samo u srcu i duhu, no nikada neće imati svoju adresu. usprkos tom nedostatku, moja sreća je još uvijek veća od sreće mnogih koji dijele svoje dane no ne znaju to cijeniti i puštaju da ljubav umre.
znam da te volim savršenije i zrelije nego što sam voljela ikoga do sada. čak su me počele zabavljati tvoje sumnje koje proizlaze iz čiste nesigurnosti i prijašnjih loših iskustava, no ne trudim se odagnati ih. nema potrebe za tim, lakše je i ljepše ako se smijemo jer je smijeh ionako zlatna nit koja nas je spojila. spoznaja o toj ljubavi ispunjava me i obogaćuje i danas shvaćam zašto su ljudi rekli da je ljepše voljeti nego biti voljen. nema bolje učiteljice od prave ljubavi, no ne može svatko biti njezin učenik. tek ako ti je srce dovoljno hrabro da se upusti u bitku protiv vlastitog ega koji je mnoge ljubavi koštao preuranjene starosti, ona će te uzeti pod svoje i naučiti te znanjima o kojima si samo čitao no nisi ih razumio, jednako kao da čitaš tekst napisan na etrušćanskom pismu.
tek kada postaneš dovoljno hrabar, naučiš to dragocjeno i tajno znanje.
Post je objavljen 28.01.2006. u 20:35 sati.