postoje,vjerni moji čitatelji,trenuci koji obilježe naš život za sva vremena.uglavnom su to posebno važni momenti,koji naša srca ispunjavaju nedodirljivom srećom,dok s druge strane pak svjedoci smo svakodnevnih nezgoda koje zadese nas same ili pak bližnje.takvo što,vječno se pamti,mada nerado,ali ostaje u potsvijesti kao točkica koja je neizbrisiva.
nedavno baš bijaše,precizno rečeno prošlu nedjenju,dan kada sam postao obogaćen novim iskustvom.iskustvo kao takvo,ne mora uvijek značiti dobro,iskustvo nam donosi priliku da sljedeći put ne učinimo grešku koja nam je prethodni put toliko zagorčala to iskustvo.ali vratimo se mi prvobitnome.
smrt oduvijek nije bila lako probavljiva,naročito ako je rijeć o smrti unutar obitelji ili najbližih prijatelja.saznati takvu vijest uvijek je neugodno,nekome dati saučešće još gore a podnjeti smrt,još teže.ali ugledati pokojniku u neizražajno,nepomično nadasve mrtvačko lice,nije svakidašnja pojava.
nisam mogao niti naslutiti kako bi me nešto sličnoga moglo čekati baš taj dan,ali zaista jest.bijaše to moj prvi susret,licem u lice pokojniku.moji jedini časovi dosad u životu,da sam ugledao meni dragu osobu potpuno neprisutnu i odvažnu.moji prvi trenuci kada nekome meni dragome i fizički prisutnome nisam mogao reći što želim,a da mi je bila pred očima...ali znaju mnogi od vas taj osjećaj suosjećanja i paraliziranosti,kada vas nadzemaljsko onemogućuje u nastojanjima.bijaše sličnih zgoda više u mome životu,zasigurno je najteže bilo za vrijeme bakine smrti,kojoj namjeravam posvetiti jedan post,na dan njezine smrti.
zanimljivo je da vas slične situacije zadese upravo onda kada to ponajmanje očekujete.mene je to pogodilo apsolutno nepripremljenog.ali vjerujte mi na riječ,svečan je taj trenutak kada onaj tko vam je nedavno bio toliko blizu,odjednom postane samo slovo na listu papira.kada bih rekao da takav trenutak pretstavlja gađenje,lagao bih.naime,ugledavši u staračke crte lica pokojnice,osjetio sam razrešenje i olakšanje,jer posljednji pogled u životu može mnogo značiti.meni osobno donosi sreću,jer će slika koja je sada duboko u memoriji,ostati vječno kao trag poznanika.
dostojanstvena i bezbolna smrt.to je ono čemu svi težimo.a kako li je onima koji nemaju mogućnosti za jedan sebi dostojan grob?
mario
p.s.mnogo sreće na polaganju(prepoznat će se osoba na koju mislim)!!!!!
Post je objavljen 28.01.2006. u 15:49 sati.